Ivan Lovrenović

Ivica Đikić, Međugorje (pjesme), Fraktura, Zagreb 2026.

Ivica Đikić, književnik, novinar i scenarist, autor je više nagrađivanih romana. Njegov dokumentaristički roman "Beara" jedna je od najvažnijih knjiga objavljenih u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, koja govori o četiri krvava dana u Srebrenici iz srpnja 1995. godine, kada je ubijeno preko osam tisuća srebreničkih muškaraca i dječaka, te o kontekstu i pozadini tog zločina. "Beara" je zapravo jedini Đikićev do kraja realističan roman, zasnovan na haaškim dokumentima, iako, što je svojevrsni paradoks, ostavlja dojam nadrealnog, nedokučivog, više od svih drugih njegovih romana. Svi drugi, od debitantskog "Cirkusa Columbije" pa do "Divljeg kvasa", posljednjeg objavljenog romana ovog autora, napisani su u blago pomaknutom magijsko-realističkom ključu. Nova pjesnička zbirka Ivice Đikića, druga po redu, nakon "Ostatka svijeta" iz 2012. godine, tematski se prirodno nastavlja na njegov prozni opus i po tretiranju "stvarnosti" najbliža je "Beari", po čemu se savršeno uklapa u Krležinu definiciju poezije, po kojoj je poezija "uzvišena instrumentacija stvarnosti", s tim da je ono "uzvišeno" u Đikićevim pjesmama do kraja prigušeno.

Zbirka je podijeljena na šest ciklusa: "Jedan dugi tren", "Osveta voda", "Ispravljeni stihovi", u kojem se nalaze prepravljene pjesme iz zbirke "Ostatak svijeta", "Klepet krila", "Izrazi poraza" i "Glasovi". Prvi ciklus, "Jedan dugi tren", sastavljen je od uvjetno rečeno melankoličnih ljubavnih pjesama napisanih s nekom jobovskom pomirenošću sa sudbinom, što zapravo karakterizira kompletnu zbirku, čineći je, usprkos širokom tematskom zahvatu, homogenom i kompaktnom. Drugi ciklus "Osveta voda" govori o intimnom svijetu autora, o tuzi, melankoliji, usamljenosti, o nepripadanju, jednom od najvažnijih provodnih motiva ove zbirke. "Ti se / Povukao od svijeta / Svijet se / Odmakao od tebe / Ti se / Zabavljen sobom / (Sustignut kletvom) / Udaljio od ljudi", stoji u pjesmi "Otok". "Nepripadanje znači usamljenost, neizvjesnost, strah", napisao je Đikić u eseju "Muka i ljepota nepripadanja" koji je objavljen 2025. u jednom austrijskom književnom časopisu. O muci nepripadanja govori i pjesma "Usamljenici" iz trećeg ciklusa, koja je prvi put objavljena u zbirci "Ostatak svijeta", posvećena nedavno preminulom klasiku hrvatske književnosti Stjepanu Čuiću, Đikićevu zemljaku. Oba ova pisca, svatko na svoj način, podigli su književni spomenik rodnom, mitskom Duvnu:  "Njih jedino razumijem / Jedino su oni moji / Premda ja nisam njihov / Rijetki usamljenici srednjih godina / Ili malo stariji / Samonikli u kamenu južnih provincija / S iskonskim darom pripovijedanja / Nasukanim na votke i opuške / Oljuštenih zagrebačkih šankova (...) Razumijem te čovječe / Tvoju muku nepripadanja / I želju da ne budeš stranac / Ni dolje gdje ti je bilo usko / Ni ovdje gdje je malo šire / Da budeš svoj među svojima..." Ovom pjesmom Đikić je odredio poziciju bosansko-hrvatskih pisaca koji su, kako se to često može čuti, za Zagreb nedovoljno dobri i pomalo sumnjivi Hrvati, dok su za Sarajevo malo previše Hrvati. Ovaj vakuum u kojem djeluju slični pisci, u nekom neodređenom limbu, često je iznimno poticajan, to je ona Đikićeva "ljepota nepripadanja", koji ih čuva od kolektivne stereotipije, svrstavajući ih u posebnu, skrajnutu "književnu republiku" koja jedina u okvirima hrvatske književnosti ima svjetsku prepoznatljivost, od Andrićeve Nobelove nagrade, brojnih prijevoda i međunarodnih književnih nagrada Miljenka Jergovića, intelektualnog i književnog habitusa Ivana Lovrenovića, pa do Magdalene Blažević, čiji se roman "U kasno ljeto" našao prošle godine u užem izboru Dublin Literary Awarda, jedne od najvažnijih književnih nagrada na svijetu. U jednoj pjesmi, "Književnost", Đikić opisuje književnost kao neprestanu igru simetrije i asimetričnosti: "Kako se oduprijeti monotoniji / Očekivane pravilnosti / A ostati vjeran / Kako održati ravnotežu / U oslobađajućem nedostatku geometrije..."

U ciklusu "Izrazi poraza", koji se tematski nastavlja na Đikićevu prozu, Đikić se vraća na svoju opsesivnu temu: propitivanje ljudskog zla koju možemo povezati s jednom drugom Krležinom tezom o poeziji: "Pisati o paklu, a maštati o 'nebu' to je raspon svake poetske misli od početka svijeta i vijeka literature kao takve." Iz ovog ciklusa treba izdvojiti pjesme "Starmali", "Jasenovac" i "Srebrenica". "Kad sam bio starmali ustaša / Imao sam četrnaest petnaest / Nitko me nije nagovorio / Nitko zaludio / Nadmetao sam se s vremenom / Propinjao se na prste / Da me primijete / Da porastem..." U pjesmi "Jasenovac" Đikić propituje tezu Hannah Arendt o banalnosti zla. Pjesma govori o pristojnom, sredovječnom čovjeku koji putuje tramvajem do Državnog arhiva gdje pokušava pronaći dokumente koji idu u prilog revizionističkim tezama o Jasenovcu: "S noge na nogu do Državnog arhiva / Nastavit će gdje je jučer stao / Neće se sami od sebe naći dokazi / Da logora nije bilo / Da je sve dušmanska laž / Gablec i pivo u menzi preko puta / Pa opet na posao (...) A najbolji Hrvati od njega očekuju puno / Nemoguće takoreć / Čudo..." Pjesma "Srebrenica" zasniva se na haaškim dokumentima. Beara je svoju obranu temeljio na tezi da sredinom srpnja 1995. uopće nije bio u Srebrenici, već da je u jednom beogradskom restoranu slavio rođendan. U haškoj sudnici pojavile su se dvije Beograđanke srednjih godina, kućne prijateljice obitelji Beara. Izmislile su rođendanski ručak 14. srpnja 1995. u nekom beogradskom restoranu i detaljno ga opisale: "Na pedeset i šesti rođendan pukovnika Beare / Daleko od beogradskih restorana / Po užarenim stratištima blizu Zvornika i Bratunca / Ubijeno je oko dvije tisuće zarobljenih Bošnjaka / Pukovnik je nadgledao pogubljenja / I punjenje raka svezanim mladim tijelima / Njegova je bila prva i zadnja / Gospođo Mirjana gospođo Svetlana / Primite izraze mog najdubljeg poraza".

Vrhunac Đikićeve zbirke predstavlja potresni ciklus "Klepet krila", na koji se nastavlja završni, šesti ciklus "Glasovi". Govori o najtežoj vrsti roditeljstva koje iz temelja promijeni ljudski život. Smirenost i blagost, uz kultiviran i suzdržan poetski jezik  kojim Đikić piše ove pjesme, naprosto fasciniraju. U naslovnoj pjesmi "Međugorje", kojom zbirka završava, Đikić piše: "Dijagnoza moje kćeri glasi – poremećaj iz spektra autizma, četvrti stupanj. Koliko god bio razuman i u pitanju autizma i kad je riječ o čudesima, stalno mi se vraća misao da je odvedem u Međugorje, da se bosonogi uspnemo gore, da nas pogleda. Još jednom." Posebno bih izdvojio pjesmu "Kruna" koja po mojemu mišljenju predstavlja jednu od najpotresnijih pjesama hrvatske književnosti uopće: "Djevojčica bubnja stisnutim šakama / Po svom čelu / Kad je odjednom preplavi / Tužna srdžba bijesna tuga / Kao što zalutali zvekeće po vratima kolibe / Koju nema tko otvoriti / Otac izdaleka dobavlja gumu / Mekanu poput želatine / Kroji traku širine dlana / Debljine prsta / Da opaše modro čelo / Da okruni svoju princezu".

Ivica Đikić je pisac "teških tema", podjednako u poetskim zbirkama i u prozi, što je zapravo osnovna tematska preokupacija skrajnute bosansko-hrvatske "književne republike", za razliku od hrvatske mainstream književnosti koja je dobrim dijelom eskapistička. On na jedan neponovljiv način piše o zavičaju, o iseljavanju, o osjećaju nepripadanja, traumatičnom roditeljstvu, ratu, ratnim zločinima, ljudskom zlu, jednim smirenim, ujednačenim glasom. "Međugorje" je zbirka koja vas uvuče duboko u sebe, kao u nezajažljivi tamni bezdan, u svijet u kojemu nema nade. Više puta spomenuti Krleža jednom je napisao kako se vrhunska poezija može prepoznati isključivo po nekoj nevidljivoj, unutarnjoj struji koja teče kroz stihove. I po ovom kriteriju "Međugorje" spada u vrhunsku poeziju. Zbog svoje prividne jednostavnosti Đikićevi stihovi neodoljivo podsjećaju na stihove iz blues pjesama koji vedrinom opisuju tragični osjećaj života i ljudske malenkosti. Dobar primjer je pjesma "Zbirka zadataka": "...  Ne čini ništa veliko / Ne teži da se dopadneš / Ni da se zamjeriš / Ne stremi ničem sudbinskom / Prihranjuj kvas / Uči o pticama / I travama / Popravljaj stare stihove / Nove ne piši / Pamti za druge dane / Drugi svijet".

Bestbook, Zagreb, 7. kolovoza 2026.