Ivan Lovrenović

PREDSJEDNIKU IMA TKO DA PROPOVIJEDA

Ova srijeda poslije Uskrsa jedan je od prvih uistinu toplih dana u Washingtonu, D. C. Školski razredi stoje ispred ulaza u Nacionalnu katedralu, koja sa svoja tri tornja i vodenim žljebovima na pročelju izgleda poput arhitektonskog pozdrava iz stare Evrope. Na južnoj strani nalazi se kafić „Open City“ s lijepom terasom. Ovdje sjede mladi i piju uobičajene slatke napitke. Buka je, raspoloženje veselo, zima je bila duga. Kućica pokraj služi kao ured biskupice; ulaziš u domaći ambijent, kao u obiteljski turistički smještaj koji nudi noćenje i doručak.

Mariann Edgar Budde vodi nas do svog ureda – polica s knjigama, veliki radni stol, iza kojeg ona izgleda još sitnija nego što jest. Gotovo neupadljiva žena, koja moćnog predsjednika Donalda Trumpa poziva na obraćanje – to je bila slika koja je u siječnju obišla svijet, kad je biskupica Budde održala propovijed za novoizabranog predsjednika. Propovijed koja bi jednom mogla biti ubrojena među velike govore američke povijesti. Možda slično kao ona Martina Luthera Kinga, koji je 31. ožujka 1968. godine, nekoliko dana prije nego što je ubijen, upravo u toj katedrali molio za ozdravljenje od „bolesti rasizma“.

Dva govora u dva mračna razdoblja. King se nadao razumu i tražio pravdu za crnačko stanovništvo. Budde je američkog predsjednika molila za milost prema ljudima koji, prema sudu njegova režima, nemaju više mjesta u Americi. Milost, suosjećanje, čovječnost – tri riječi za koje Donald Trump i njegov potpredsjednik J. D. Vance nemaju ništa osim prezira. Za njih vrijedi pravo jačega. Bog i religija zauzimaju u njihovoj slici svijeta u najboljem slučaju dekorativnu ulogu.

Pa što osjeća čovjek kad se nađe pred jedinstvenom situacijom u kojoj vrijeme zastane, a možda na trenutak i vlastito srce? Sekunde u kojima znaš: uskoro ćeš predsjednika SAD-a prozvati na način koji će on i njegovi suradnici doživjeti kao neprijateljski čin. „Ne smijem si dopustiti da previše razmišljam o tome što mogu očekivati od ove situacije“, kaže Mariann Edgar Budde. Tiho govori, riječi joj na kraju rečenica gotovo nestaju. „Vidjeli ste, bila sam nervozna i vrlo oprezna.“

Oprezna?

„Dobro sam pazila da iskažem poštovanje i priznanje autoritetima, koliko god mogu“, kaže ona. Istina, njezin ton bio je umjeren, ali u Trumpovoj slici Amerike i svijeta, ljudi za koje je molila milost u propovijedi više nemaju mjesta: djeca čije roditelje žele deportirati jer nemaju valjane papire. Ljudi koji bježe od rata i progona u domovini, kako bi ovdje našli suosjećanje i prihvat. „Naš nas Bog uči da budemo milosrdni prema strancima, jer smo i mi nekada bili stranci u ovoj zemlji.“

Ton i poruka rečenoga bili su jasni, lica Trumpa i Vancea ukočena, dok je Mariann Edgar Budde stigla do onog mjesta koje je djelovalo poput plamena: „Gospodine predsjedniče, dopustite mi zadnju molbu. Milijuni su nedavno iskazali povjerenje Vama. Kako ste i sami rekli naciji, osjetili ste zaštitničku ruku Boga ljubavi. U ime tog Boga molim Vas za milost prema ljudima u našoj zemlji koji sada žive u strahu. U republikanskim, demokratskim i nezavisnim obiteljima žive gej osobe, žive lezbijska i transrodna djeca i neka od njih strahuju za svoj život.“

Gej, lezbijska, transrodna djeca – rječnik eksplozivan za Trumpa i njegove pristalice.

Bila je to propovijed koja je obišla svijet. Bile su to slike kao otrov za podaničke fotografe: zapanjena lica predsjednika i potpredsjednika kojima ova sitna žena s kratkom sijedom kosom objašnjava razliku između pristojnosti i nepristojnosti. Zatim Trumpovi bijesni komentari o „dosadnoj“ propovijedi „ljevičarske radikalke“ Budde. Na kraju, neumjereni zahtjev republikanskog kongresmena Mikea Collinsa da se biskupica stavi na listu za deportaciju.

Jedna je žena održala lekciju najmoćnijem čovjeku na svijetu. Dala mu je, više ili manje, do znanja da griješi prema svojoj zemlji i svojim građanima. Čovjeku koji je u svome inauguracijskom govoru u Kapitolu dan ranije tvrdio da je Bog iskoristio svoj utjecaj kada je dvadesetogodišnjak prošlog ljeta u Pennsylvaniji ispalio osam hitaca na Trumpa, a samo ga jedan lakše ranio u uho. „Bog me zaštitio da bih ponovno učinio Ameriku velikom.“

Zvuči kao šala. Ali to nije smiješno, pogotovo ne kako Mariann Budde razumije humor. Nije to samo rečenica jednog megalomanskog samozvanca što drži ohole govore i prezire one koji drugačije misle, kada tvrdi da treba spasiti zemlju uništenu od strane ‘woke’[1] silā. Ono što je opasno, kaže Mariann Budde, jest to što ljudi vjeruju u te gluposti. „Velika je stagnacija kršćanskog svijeta, jer je mjesto prepustio drugoj ideologiji, koja nije kršćanska“, kaže u svome uredu. „Mnogi kršćani u ovoj zemlji tvrde da je Bog izabrao Trumpa da spasi zemlju, da ga je Bog zaštitio, spasio mu život.“

Može se, pa i ako niste od onih koji vjeruju u Trumpovu izabranost, pomisliti da toliko sreće – promašeni metak, ponovno i protiv svih izgleda pobjeda na izborima, preživljene i gotovo beznačajne osude na sudu – može doći samo od milosrdnog, politički možda neodgovornog Svemogućeg. Mariann Budde se blago smiješi: „Prvo, ja u to ne vjerujem, a drugo, to nikome ne daje carte blanche, neograničenu punomoć, da može raditi što god želi“, kaže.

Trump i dragi Bog – ta nesretna povezanost ima svoju povijest, koja je prije svega povijest Trumpovog pragmatizma, koji se teško može razlikovati od licemjerja.

Evangelički kršćani spadaju među one grupe u Americi koje su pridonijele Trumpovoj izbornoj pobjedi: Prema istraživanju tvrtke Edison Research, 82 posto bijelih evangeličkih birača glasovalo je za Trumpa. Za čovjeka koji sebe smatra više nekonfesionalnim kršćaninom i za kojeg je religija najviše sredstvo na putu do potpune moći.

Donald Trump je kršten u protestantskoj, prezbiterijanskoj zajednici u Manhattanu. Tamo je, navodno, tada vrlo popularni pastor Norman Vincent Peale uzeo mladog Donalda pod svoje okrilje. Peale je 1952. napisao bestseler The Power Of Positive Thinking (Snaga pozitivnog mišljenja). Njegovom krilaticom smatra se rečenica: „Znam da uz Božju pomoć mogu čak prodati i usisavače za prašinu.“ Prikladnijeg vjeroučitelja za Trumpa teško bi bilo zamisliti.

Mariann Edgar Budde možda je dugo bila ravnodušna prema Trumpovom lažnom prikazivanju religioznosti. No tada se dogodilo nešto što je probudilo bijes ove mirne biskupice. Dana 1. lipnja 2020., tijekom svog prvog mandata, Trump je naredio policiji u Washingtonu da isprazni park oko crkve St. John’s na Lafayette Squareu. Tamo su ljudi mirno prosvjedovali protiv ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda[2]. Trump je, čini se, želio nesmetano pozirati fotografima – s Biblijom u ruci. „Ovo je sjajna zemlja“, rekao je prije nego što je s Biblijom otišao.

Budde je tog dana izašla pred kamere i za CNN izjavila: „Ono što je rekao i učinio posve je usmjereno na izazivanje nasilja. Ono što nam zaista treba je moralno vodstvo. On, međutim, čini sve kako bi nas podijelio.“ A stvar s Biblijom: „zločin“.

Toga je dana prvi put bilo očevidno: sukob između pravih i lažnih kršćana u Sjedinjenim Američkim Državama. Jaz koji Trump i njegovi ljudi stvaraju prisvajanjem institucija koje im ne pripadaju, koje su im strane i zapravo odbojne. Kršćanstvo je jedna od njih. Trump i njegovi ljudi također znaju kako se stvaraju upečatljive slike – kada se slikaju s Biblijom, s njima naklonjenim crkvenim ljudima, s fanatičnim fundamentalističkim kršćanima ili – s papom.

Trumpov potpredsjednik James David Vance otputovao je za Uskrs u Rim, sa sobom je poveo obitelj koju od početka mandata vodi svijetom, jer slike moćnika sa stalno nasmiješenom suprugom i strpljivom djecom očito ostavljaju dobar dojam. Vance je bio posljednji državnik kojeg je teško bolesni papa Franjo primio. Bio je to spektakl bez smisla i sadržaja, groteskna predstava s dvojicom katolika, jednim istinskim i jednim lažnim.

Vance tek je 2019. prešao na katoličku vjeru. To je jedna od dviju značajnih promjena mišljenja ovog čovjeka koji je 2016. svog današnjeg šefa Trumpa nazvao „američkim Hitlerom“. Tada je rekao da će Trump izazvati strah među imigrantima i muslimanima u zemlji. Upravo taj strah sada širi i on sâm, koji je odan svom predsjedniku i pomaže ostvarivanju njegova plana: diskreditaciji trans osoba, protjerivanju migranata, rušenju vladavine prava.

Što je tu kršćansko i katoličko, ni papa Franjo nije mogao vidjeti. Papa koji je ljubio bolesnu i hendikepiranu djecu, dijelio hranu beskućnicima na Trgu svetog Petra. Prije nekoliko tjedana poslao je pismo američkim biskupima s apelom da se ne povode za narativima koji diskriminiraju migrante i izbjeglice i nanose im nepotrebnu patnju. Trump je poručio papi preko svog povjerenika za granicu Toma Homana da se posveti Katoličkoj Crkvi i tu dovede stvari u red.

Glas biskupice Budde postaje još sumnjičaviji kada govori o J. D. Vanceu. Rukovala se s njim onog dana kad je držala propovijed koja je bila upućena i njemu. „Može biti vrlo ljubazan“, kaže, ali ga ne smatra iskrenim čovjekom. „On je rimokatolik i dio je katoličke tradicije koja je vrlo autoritarna“, kaže Budde. „I spreman je reći bilo što, samo da potpomogne agendu.“ Očito ta agenda uključuje i igru s vjerom, deklarirano poštovanje prema Papi, čudnu predstavu nijemog dijaloga s teško bolesnim Franjom. Vjerojatno treba imati hladnoću i bezobzirnost J. D. Vancea da se, unatoč svemu, baš kod ovog zbog humanosti omiljenog Pape želi napraviti važnim. A možda treba – makar kao groteskno proširenje uobičajenog licemjerja – kao protutežu tmurnom uskrsnom danu u Vatikanu uzeti rečenicu koju je ovih dana u jednom intervjuu izrekao Trump: „Rado bih bio papa. To bi bio moj prvi izbor.“

Šala, jer je za njega Papa, naravno, šala. Osim ako za Franjinog nasljednika ne bude izabran nadbiskup Timothy Dolan iz New Yorka. Ultrakonzervativni Dolan se sasvim slaže s Trumpovom izjavom da je on, dakle Trump, najbolji predsjednik za Katoličku Crkvu. I to je dokaz za strahove biskupice Budde, da bi kršćanstvo moglo ustupiti mjesto nekoj drugoj, nekršćanskoj ideologiji.

Nakon onoga dana kada je Trump podigao Bibliju, a Mariann Edgar Budde postala gnjevna biskupica, počela je pisati knjigu. Prije nekoliko tjedana objavljena je i na njemačkom jeziku: Mutig sein (Biti hrabar). Naravno, tamo se može pročitati i njezina hrabra propovijed. Također se može saznati mnogo o njezinu životnom putu.

Kao i kod mnogih kršćana, radi se o traženju Boga koji odgovara njihovom životu. O sumnji, o sramu, jer se ponekad osobna vjera ne može uskladiti s vlastitim pogreškama. Na primjer, povrijediti i ostaviti ljude – motiv krivnje koji se stalno pojavljuje i u autobiografiji pape Franje.

Mariann Budde je rođena 1959. godine u Summitu, New Jersey. Nije imala baš sretno djetinjstvo, obitelj se rano raspala kada je otac s njezinom starijom sestrom otišao drugoj ženi. Pred sucem za rastavu, koji je odlučivao o skrbništvu, objasnila je kako bi život u Coloradu bio divan – bez majke. Ali ni u Coloradu nije postala sretna. Kada je propao i drugi očev brak, pridružila se kršćanskoj grupi mladih, živjela je kod obitelji pastora i tada su se pojavile prve sumnje, da li je to pravi put. Je li ljubav tih kršćana zaista namijenjena svim ljudima ili samo onima koji, kao ona, vjeruju u čisto učenje. Na kraju se vratila majci i u okrilje Crkve svog djetinjstva, gdje je kasnije pronašla poziv koji obavlja već četrnaest godina. Zvuči kao bajka.

I priča J. D. Vancea, koju pripovijeda u svojoj knjizi „Hillbilly elegija“[3], takva je bajka – o nekome tko potječe iz siromaštva i svijeta bez obrazovanja. Dobra priča. Ali ne završava dobro. Jer onaj tko je priča danas poriče sve što izgleda kao slabost, kao marginalnost, kao potreba i kao nada da će sudbina biti milostiva prema onima kojima je teže.

Milost, oprost, milosrđe – za Mariann Edgar Budde to su čarobne riječi njezina rada. Za J. D. Vancea, naprotiv, ti bi pojmovi vjerojatno također završili na popisu zabranjenih riječi. Onom popisu koji je New York Times nedavno objavio, a na kojem se nalaze sve riječi koje Trump i Vance više ne žele čitati. Rasizam, nebinarne osobe, identitet, raznolikost – neka sve to ode k vragu.

Kada ljudi u zapadnim društvima govore o hrabrosti, ta se hrabrost često pokaže kao besplatna hrabrost. Što uopće riskiraš u demokraciji kada iznosiš svoje mišljenje? Što je u igri kada nekome proturječiš? Biskupica koja demokratski izabranom predsjedniku uputi opomenu, u normalna vremena bila bi vrijedna tek jedne usputne rečenice u novinskoj vijesti. No tih vremena više nema otkako je Trump ponovno na vlasti.

Tada Mariann Edgar Budde pita: „Zašto mislite da je moja propovijed izazvala toliku pažnju?“

Možda zato što se nakon brutalnog, beskompromisnog govora Trumpa nije očekivalo da će se netko usuditi podići glas protiv tog moćnog čovjeka? A možda i zato što je ljude začudilo koliko je dugo trebalo da se prve prave prosvjede glasno čuje.

Mariann Budde kaže da su ti glasovi itekako postojali. Muškarci i žene u Senatu, u crkvama i knjižnicama, gdje su morali uklanjati prosvjetiteljske knjige s polica. Ali ti su se glasovi uglavnom javljali u tišini, iz prikrajka. I naposljetku, trebala je i ona situacija koju Budde u svom uredu naziva „jedinstvenim trenutkom“ – stajati za propovjedaonicom pred mikrofonom koji njezin prilično tihi glas čini čujnim za dvojicu bijesnih muškaraca u crkvenoj klupi, Trumpa i Vancea.

Ovoga vikenda biskupica Mariann Edgar Budde putuje na crkveni skup u Hannover[4]. Ovaj put neće se obratiti Trumpu i Vanceu, već kršćanima u Njemačkoj. Što će im reći o Americi, koja se upravo bori za temeljne vrijednosti kršćanskog nauka? „Da smo pozvani držati se svojih iskonskih temelja i načela“, kaže.

Koliko je oštra granica između tih, po njezinu mišljenju, kršćanskih načela i politike Trumpove administracije, pokazuje i žestoka kritika potpredsjednika američkim katoličkim biskupima. U siječnju su crkveni vođe Trumpovu imigracijsku i deportacijsku politiku nazvali „duboko zabrinjavajućom“. Biskup Mark Seitz, koji predsjeda odborom za migracije biskupske konferencije, jasno se izrazio o masovnim protjerivanjima: „Riskiramo da izgubimo dio svoje duše kao nacija.“

Neokatolik Vance je otrovno uzvratio da bi se biskupi trebali zapitati, radi li se kod njih doista o humanitarnim pitanjima ili im je više stalo do njihovih financija. Vance je pritom mislio na „više od 100 milijuna američkih dolara“ koje država isplaćuje Katoličkoj Crkvi za pomoć izbjeglicama. Na to se iz biskupske konferencije čulo gromoglasno da ti iznosi nipošto nisu dovoljni za financiranje programa pomoći. Sukob između države i Crkve u SAD-u je otvoreno izbio. To se dogodilo prije nego što je Vance otišao u Rim kako bi stisnuo ruku Papi na umoru, pogrešno uvjeren da stoji pod blagoslovom toga duboko humanističkog crkvenog vođe.

Dakle, tko će pobijediti: humanost ili pravo jačega? Trenutno, kako bi rekao Trump, nepokolebljivi imaju bolje karte u rukama. A što je s Mariann Edgar Budde? Je li razmišljala o odlasku iz zemlje? Hoće li to učiniti? „Vjerojatno ne“, kaže ona te ljetne srijede u Washingtonu. Ne osjeća se osobno ugroženom. „Ali osjećam tugu tolikih ljudi koji su svoj život posvetili radu za ustanove koje se sada uništavaju.“ I u čijem uništenju sada, cinično, moraju sudjelovati.

Ono što Donald Trump slavi kao Zlatno doba, ona naziva dobom prezira. Poraz slobode, nepoštivanje građanskih prava, odricanje poštovanja prema onima koji drugačije misle i osjećaju. Kada je to počelo? Mariann Budde kaže: davno prije Trumpa. To je tamna nit koja se provlači kroz američku povijest, a sada se nalazi tik pred eksplozijom. Nakon građanskog rata, kada je crncima ponovno bilo oduzimano građansko pravo. U doba McCarthyja[5], kada je sustav doušnika huškao ljude jedne na druge. To je priča u kojoj se signale nije prepoznalo, ljude u nevolji nije se razumjelo i oni su bili prepušteni lažima demagoga. Važno je sve to zadržati u sjećanju. „To je“, kaže ona, „strašna sjena na našoj duši.“

________________

[1]  woke, pojam iz afroameričkog slenga koji označava stanje svijesti o svim vrstama socijalne nepravde i diskriminacije (rasizam, seksizam, homofobija, transfobija i dr.). (Primj. prev.)

[2]  George Perry Floyd Jr. (1973–2020), Afroamerikanac kojeg je 25. svibnja 2020. u Minneapolisu, Minnesota, uhapsila policija, pri čemu je jedan od policajaca kleknuo na uhapšenog i nakon devet minuta ugušio ga. Posljednje Floydove riječi „Ne mogu disati“ postale su parola pobune protiv tretiranja crnaca od strane bijelaca. (Primj. prev.)

[3]  J. D. Vance: (Hillbilly Elegy: A Memoir of a Family and Culture in Crisis /Hillbilly elegija: Memoari jedne obitelji i kulture u vremenu krize/, 2016), djelo o vrednotama autorove obitelji i socioekonomskim problemima njegova zavičajnoga grada Middletowna. Hillbilly je pojam za bijelce iz američkih seoskih i brdskih regija koji su u vrijeme ekonomske krize napustili ova područja. Pojam se različito tumači i upotrebljava: kao izraz ponosa onih koji tako sami sebe označavaju te kao i izrazito uvredljivi pojam u govoru onih koji mu pripisuju negativne konotacije. (Primj. prev.)

[4]   Njemački dan Evangeličke Crkve, održan od 30. travnja do 4. svibnja 2025. u Hannoveru. (Primj. prev.)

[5]   Joseph Raymond McCarthy (1908–1957), član Republikanske stranke i američki senator koji je poslije Drugog svjetskog rata pokrenuo kampanju protiv komunizma („crvene opasnosti“) i u toj borbi poduzeo istrage protiv velikog broja znanstvenika, umjetnika, pisaca, svećenika, sindikalista, diplomata i dr. Političke optužbe za pripadnost ili solidarnost s komunizmom stvarane su zastrašivanjem, denuncijacijama, klevetanjem i dr. Gotovo su sva područja javnoga života došla pod udar makartizma koji je Albert Einstein nazvao „hitlerizmom u američkoj varijanti“. (Primj. prev.)

Süddeutsche Zeitung, 2. 5. 2005, br. 100, str. 3. – Originalni naslov članka: „Du sollst nicht lügen“. Podnaslov: „Predsjedniku ima tko da propovijeda“ potječe od prevoditelja. Preveo s njemačkog Jozo Džambo 

www.polis.ba