Ivan Šarčević: Kerigmatska teologija pape Franje

Fragmenti iz desetgodišnjeg pontifikata

Predšasnik Pape Franje, nedavno preminuli Joseph Ratzinger (1927-2022), papa Benedikt XVI., jedan je od obrazovanijih i crkveno-hijerarhijski gledano najutjecajnijih katoličkih teologa zadnjih desetljeća XX. i prvoga desetljeća našeg stoljeća. On je uglavnom određivao crkveni nauk ali i teološke naglaske u Katoličkoj crkvi. Paradoksalno je da se upravo Ratzinger, kojemu je teologija bila toliko bitna, kao moćni prefekt Kongregacije za vjeru i kao papa, s velikom dozom sumnje odnosio prema teolozima. S nekima se od njih, također velikim i važnim teolozima, poput K. Rahnera (1904-1984) ili generacijski bliskim kolegama s istih fakulteta, J. B. Metzom (1928-2018) i H. Küngom (1928-2021) razišao i sukobio sve do suspenzije nekih od njih i oduzimanja prava predavanja na katoličkim učilištima. Zanimljivo je pa i tragikomično da je ovaj «papa-teolog» omiljen i rado citiran od strane nekih rigidnih i inače antiteološki raspoloženih biskupa, svećenika i duhovnika.

Vrijedilo bi iscrpnije analizirati Ratzingerovu teološku misao, i unutar toga svakako i teološku bliskost s najvećim protestantskim teologom XX. stoljeća, Karlom Barthom. Njihova sličnost je u naglašavanju primata objave nad Svetim pismom, zatim u onom što se redovito naziva protestantskim načelom hermeneutike (Biblija interpretira samu sebe!) kao i u velikoj sumnji pa i odbacivanju povijesno-kritičke metode. Ratzinger se rado ponosio što je Barth savjetovao svoje studente da čitaju katolika Ratzingera, bez sumnje zato što su oba, svaki na svoj način i iz svoga konteksta, vodili «rat» protiv «liberalne dogme napretka i liberalnoga svjetonazora» te što su sebe smatrali učiteljima crkvene teologije i crkvene dogmatike. Među drugim stvarima, nimalo nebitna u tom velikom opusu ne bi bila ni analiza Benediktova stajališta o duhovnim pokretima u Katoličkoj crkvi koji su mahom, ako ne antiteološki, onda ateološki koji više sliče protestantskim pentenkostalnim strujama, jansenizmu i fideističkom pijetizmu, nego katoličkoj tradicionalnoj pobožnosti i racionalnoj teologiji.

Osporavani papa

Za razliku od Pape Benedikta XVI., njegov nasljednik, Argentinac Jorge Mario Bergoglio, Papa Franjo, nema titula ni ogromnog filozofsko-teološkog obrazovanja i znanja kao njegov predšasnik. Naprotiv, bije ga glas da uopće nije teolog. Smiješno je, pa i neumjesno da mu taj prigovor najčešće upućuju oni koji omalovažavaju teologiju i preziru knjigu. Njega međutim rado slušaju i podržavaju mnogi obični ljudi, kao i intelektualci svijeta koji nisu ni teolozi ni katolici ni kršćani. U njemu vide moralni autoritet svijeta.

Papu Franju osporavaju često oni koji crkvene službe žele zaodjenuti sakralnom, nedodirljivom moću, koji smatraju da se nikada ne smije pokazati slabost, grešnost, konkretna nemoć, oni koji nostalgično prizivaju stara «provjerena» i «jasna» pretkoncilska vremena, predmodernističku dualističku razdiobu između tijela i duha, grešnoga svijeta i vojujuće Crkve, oni, dakle, koji smatraju da je s modernom, s Koncilom a onda i ovim papom ugrožen katolički identitet trijumfalizma i najuzvišenija, kršćanska kultura. Kakav je to papa koji još nijednom na sebe nije stavio ništa «crveno», simbol papinske moći, koji na način svoga uzora, Franje Asiškoga, smatra da je u nemoći, milosrđu i nježnosti najveća božanska a onda i ljudska snaga koja jedina može zaustaviti mržnje i ratove, zacijeliti nepravde i rane, preobraziti ljudske odnose. Pa to je, međutim, za ovaj svijet – ratnički i trgovački – krajnja ludost!

Za razumijevanje odnosa prema teologiji, nimalo nije beznačajan Bergogliov biografski podatak da je kao nadbiskup Buenos Airesa posthumno rehabilitirao teologa Rafaela Tello-a. Nazvao je «Božjim čovjekom» i «prorokom» teologa kojemu su crkvene vlasti oduzele pravo predavanja i udaljile ga s Papinskoga teološkoga učilišta u istome gradu pa je, kaže Bergoglio, umro pod «nepravednom kaznom». U govoru iz 2012., koji je kasnije dao za uvod u knjigu o teologiji naroda (Enrique Ciro Bianchi, Introduzione alla teologia del popolo. Profilo spirituale di Rafael Tello, Emi, Bologna 2015.), o duhovnom profilu teologa Tello-a nadbiskup Bergoglio je kazao: «Htio bih izraziti čin pravde na spomen na oca Tella. Bio je draga osoba, Božji čovjek koji je pozvan da otvara putove. Nitko tko trasira nove putove ne ostaje netaknut na tijelu mnogim ranama. Tello je imao svoje poteškoće, pretrpio je rane, i to od svoje majke, od Crkve. Kao svaki prorok, bio je nerazumljen od mnogih svoga vremena. Sumnjičen, klevetan, kažnjavan, odstranjen, nije pobjegao udesu križa kojim Bog označava velike ljude Crkve.»

I nastavio je nadbiskup Bergogolio: «Danas, na ovom fakultetu koji duguje mnogo svome bivšem profesoru, želim se sa zahvalnošću sjetiti njegova života koji je bio Božji dar našoj Crkvi. Trideset i tri godine nakon povlačenja i deset godina od njegove smrti, tragovi ostaju živi u njegovim učenicima i među nama.»

U novijoj povijesti Crkve, od Šeperova i Ratzingerova vođenja Kongregacije za nauk vjere, je li se čulo nešto slično, za neku sličnu rehabilitaciju? Premda samo posthumno, ipak je velik čin da netko s visokog crkvenog položaja, s mjesta nadbiskupa, prizna krivi postupak i ponovno, javno i ponizno, makar malo povrati osporeno dostojanstvo nepravedno kažnjenome. Nažalost, to su krajnje rijetki slučajevi u našoj Crkvi. Teške nepravde su moguće, to je ljudski, ali bestidno ustrajavanje na nepravdi i kada je ona očita i što je još gore, bezočno ustrajavanje na bešćutnom kažnjavanju već nedužno kažnjenoga, kod nekih crkvenjaka-despota nije samo zavodljiva kušnja nego takvi uživaju da budu pakosni, majstori su prevara i smicalica, pa bez trunka grižnje savjesti, u svetim haljinama, zaklonjeni oltarom teško se ogrješuju o bližnjega, štiteći se obranom Crkve, redovničke zajednice ili samoga Boga. Bergoglio je rehabilitirao nepravedno šikanirana i kažnjena teologa!

Ratzinger: odustajanje od sebe?

Da nam bude jasniji kontekst Bergogliova vremena, kratko se još osvrnimo na njegova predšasnika. Nije posve jasno, niti je dovoljno objasnio svoje razloge, zašto je Benedikt XVI, «papa-teolog», odstupio s papinstva. Je li se prepao nimalo laganog i složenog svijeta i sve nemirnijega i za kontrolu sve težega stanja u Crkvi? Nije li zato u nekim aspektima nastojao retradicionalizirati Crkvu, od papinskog i liturgijskog odijevanja i obreda do naučavanja? Vraćao se na stare, «prokušane» formule (kristološka i ekleziološka isključivost), liturgizam, ceremonije, latinština, crkveni europocentrizam…

Davno je počela Ratzingerova sumnja u otvoreni i slobodni teološki put pa i određena deteologizacija vjere i Crkve. Kao prekretnica se uzima njegov naprasni odlazak iz Tübingena. Možda je to već bilo prije, u Münsteru, u susretu s novom političkom teologijom, zapravo koncilskim pogledom na svijet i na društveno-kritičku funkciju teologije. Kako god, Ratzinger kao rijetko koji teolog u povijesti katoličanstva krenuo je kroz crkvene prelature i institucije do najviše službe, rimskog pontifeksa. I pritom, taj se njegov put, tipičnom majstorijom lukavstva katoličkog hijerarhijskoga uma, uvijek tumačilo kao izraz poniznosti, služenja i poslušnosti.

Možda je njegovo odricanje od papinske službe dosljedna i logična odluka još davnoga odustajanja od sebe prijašnjega, makar on to sam i ne priznao, odnosno makar govorio kako se sve oko njega više promijenilo od njega. Kao što se u egzegezi vratio na tvrdu filološku i duhovnu liniju tumačenja obraćenika H. Schliera, nikada se – prema vlastitom priznanju – nije oporavio od šoka koji je doživio kada je Papa Pavao VI. zabranio stari Misal Pija V. iz 1570. Zabrana te misne knjige, sačinjene iz uputa Tridentskoga koncila, i uvođenje Misala Pavla VI., za Ratzingera je proizvela strašan lom i ostavila tragične posljedice (usp. Joseph Ratzinger, Moj život. Autobiografija, Verbum, Split 2002., 125ss).

Zornija ilustracija Ratzingerova odustajanja od sebe je njegova promjena mišljenja o Koncilu, koju je sam ispovjedio, sada već davne 1975. godine, na desetu godišnjicu završetka Drugog vatikanskoga koncila, a na kojemu je on bio jedan od najmlađih ali zapaženih teologa-savjetnika. Napustio je stav da je teologija nužna za refleksiju vjere i samokritičnost kršćanske i crkvene prakse, da je teologija autonomna znanstvena disciplina, a ne dvorska ideologija crkvene vlasti, da je neophodna, iako ne jedina posrednica između Crkve i svijeta.

Ratzinger je zastupao tipični stav teološki iskompleksiranih prelata i svećenika da teolozi samo usložnjavaju stvari, da ometaju razvoj svetosti u Crkvi, dok biskupi čuvaju jednostavnost nauka vjere, kao i da je teologija u konačnici samo služiteljica crkvenom učiteljstvu, biskupima, kao što je to nekada bila filozofija, kao što i svijet treba služiti Crkvi.

Upravo u određenoj vrsti «izokrenutog obraćenja», Ratzinger je sačinio «bilancu neuspjeha Koncila». Koncil je, prema njegovom mišljenju, naročito pogriješio u naivnom optimizmu prema svijetu; koncilski oci bolovali su od prekomjerne strasti samooptuživanja pri čemu se izgubio katolički identitet; jedan od najvažnijih i nosivih pojmova Koncila, ali i pape Ivana XXIII. i Pavla VI., pojam dijaloga (Pavao VI.: Dijalog je novo ime za ljubav!) za Ratzingera je prilično nejasan pojam, zapravo više izraz prilagodbe svijetu, ishitreni i nedomišljeni izraz da se iziđe iz nametnutog crkvenog getokompleksa, više logika mentaliteta protusyllabusa, nego čvrste obrane čistoće vjere i katoličkog identiteta.

Ako se tome još doda Ratzingerov oštri prigovor da je Koncil inzistiranjem na kolegijalnosti biskupa, ustvari omogućio izmicanje od osobne odgovornosti, a stvaranjem raznih vijeća i komisija, omogućio bezgraničnost besplodnih rasprava (usp. J. Ratzinger, Teološki nauk o principima, Ex libris, Rijeka 2010., 425-457), uočljiv je dio osobne promjene koncilskoga perita i pisca-teologa nenadmašnoga Uvoda u kršćanstvo (1968). Imajući to u vidu, biva nešto jasnije u kojoj je mjeri katoličko kršćanstvo, preko biskupa zadnjih desetljeća, određivao i odredio kardinal Ratzinger i «papa-teolog» Benedikt XVI., kao i koliko je različito stajalište, teologija i ekleziologija Pape Franje.

Bergoglio: nadilaženje sebe?

Od kada je izabran za papu, Bergoglio ne prestaje izazivati pozornost pa i sporenja. U cjelini gledano, poslije pape Benedikta papa Bergoglio za mnoge – ponajprije u Katoličkoj crkvi i to prije svega u njezinom hijerarhijskom dijelu – djeluje ne samo različit, nego se pokazuje kao neugodan, remetilački faktor. Neki čak idu dotle da smatraju da Bergoglio nije izabran za papu niti vodi Crkvu po Duhu Božjem, nego je urotnički postavljen od neprijatelja Crkve, neki čak izborom Nečastivoga, pa zato treba i postiti i moliti za ugroženu Kristovu crkvu.

I u našoj krajevnoj Crkvi, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, Papu Franju se ne prihvaća ni blizu onim oduševljenjem kao prije Ivana Pavla II. a ni kao Benedikta XVI. Prihvaća ga se većinom kao nužnost, iz straha za položaj ili iz oportunističke navike, ali i s prešutnim protivljenjem. Dijelom je to iz općih razloga njegove drugosti po podrijetlu, dijelom iz njegovih riječi i gesta u koje spadaju, primjerice, kritika katoličkog osobito kleričkoga licemjerja, nepristajanje uz bogate i vladajuće, zatim razumijevanje Crkve siromašnih, naročito poimanje i prihvat migranata, kao i s njima povezana problema islama i međureligijskog dijaloga.

Dobrim dijelom odbijanje sadašnjega pape u našoj Crkvi dolazi i iz religiozno-političkih razloga, iz opterećene prošlosti i nepročišćene memorije, konkretno iz povijesno opterećenog i spoticajnog odnosa s pravoslavnima, sa Srpskom pravoslavnom crkvom, zbog papina formiranja katoličko (hrvatske) – pravoslavno (srpske) komisije oko kanonizacije A. Stepinca i «otezanja» da ga proglasi svetim. U ovoj za Katoličku crkvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini iznimno delikatnoj stvari očekivalo bi se jasnije Franjino ili vatikansko pojašnjenje što su stvarne zapreke i razlozi Stepinčeve nekanonizacije. Bez sumnje, ovo će pitanje još dugo, i kada ne bude sadašnjega pape, opterećivati ne samo katoličko-hrvatske i pravoslavno-srpske odnose, nego i samu Katoličku crkvu u Hrvatskoj i BiH. Uzmimo tek kao primjer gotovo sveopće prihvaćen izraz «Stepinčeva crkva», a da se taj izraz ne provjerava koliko je doista u skladu s evanđeljem, Isusovim razumijevanjem učeničke zajednice ili u skladu s Pavlovim poimanjem čija je crkva u Korintu. Ništa manje nije problematična nekritičnost prema Stepincu. Više se može sporiti o mnogim drugim svecima, pa i o samome Isusu, nego što se, poput nedodirljivih nacionalnih heroja i vođa, može argumentirano razgovarati o Stepincu. Kad bude manje politike, više će biti rješenja u vjeri i ljubavi!

U usporedbi s prethodnim papama, Franjo je mnogo manje citiran u biskupskim nastupima i poslanicama, svećeničkim propovijedima, teološkim radovima i katehetskim poukama. Dijelom je to i stoga što njegovi spisi i govori nisu apodiktički, nego prepuni metafora, polisemični su. Nijedna se od naših biskupskih konferencija nije sustavnije pozabavila njegovim dokumentima, nastupnom i programskom enciklikom Evangelii gaudium (2013.), a ni o iznimno važnom posinodalnom pobudnicom o ljubavi u obitelji, Amoris laetitia (2016.) o kojoj je raspravljala i svoje dokumente donijela većina biskupskih konferencija svijeta i koja u javnosti izaziva mnoge prijepore i raspre. I dokument koji je Vijeće za život i obitelj pri HBK (Ususret svima bez iznimke) sačinilo na osnovu VIII. poglavlja Amoris laetitia, prilično je prešućen.

Rijetka su i katolička teološka učilišta, crkvene institucije, pastoralna vijeća (za brak i obitelj) pri biskupijama, katolički mediji koji su se time sustavnije pozabavili. Tek koja iznimka među biskupima, pokoje učilište, vijeće i teolog. Nešto malo više javno se govorilo i raspravljalo o papinoj ekološkoj enciklici Laudato sì (2015.), i to nerijetko na inicijativu vjernika laika, znanstvenika neteologa ili ljudi zagovornika očuvanja prirode.

Slično je i s relativno recentnom socijalnom enciklikom Fratelli tutti (2020.), o sveopćem bratstvu među ljudima i socijalnom prijateljstvu. Razlog njezine slabe recepcije u nas (izuzev opet pojedinaca, poput biskupa M. Uzinića, pojedinih portala, nekih hvarskih svećenika, te simpozija Instituta za socijalni nauk Crkve iz Zagreba i KBF u Đakovu i Sarajevu) nije samo u činjenici nedavnog objavljivanja ili zbog pandemije korone, nego u njezinoj glavnoj tematici: bratstvo sa svima, i s migrantima, te socijalno prijateljstvo i s izvlaštenima. Naša Crkva, generalno uzevši, s lošim revolucionarno-komunističkim naslijeđem «bratstva», teško podnosi govor o bratstvu, makar se on temeljio na evanđelju ili na baštini fraternitasa Franje Asiškoga. Uz to, socijalni (politički!) aspekt kršćanskog i crkvenog djelovanja za mnoge kršćane ne pripada Isusovom evanđeoskom zahtjevu.

Još teže u nas prolaze zahtjevi Pape Bergoglia da se krajevne crkve upute na sinodalni put. Crkvi koja je hijerarhijski uređena, a u našoj koju, kao i društva u kojima živi, stoljećima označava podaništvo, netransparentnost i strah od javnosti, sklonost prešućivanju pa i zakulisnim radnjama, teško se prihvaća i samo eventualno dijeljenje odgovornosti (moći) s laicima, pogotovo sa ženama. Sve to više izaziva strah i odbijanje, nego slobodno mišljenje, govor i slobodno djelovanje.

Kriza Crkve i kontinuitet s Koncilom

Pred konac svoga pontifikata, i u svojoj rodnoj Njemačkoj, Benedikt XVI. sam je govorio kako je Crkva puna problema, da je lađa koja pušta i postoji opasnost njezina tonjenja. On sam je, čini se, živio asketski strogo, ali dosta zatvoreno od «opasnoga» svijeta; bio je kritičar doktrinarnog relativizma kao i fanatične religije, zagovornik racionalne vjere i čuvar pravovjerja od unutarnjih i vanjskih neprijatelja Crkve. Bio je svjestan da su neki prelati na važnim službama u Crkvi došli na ta mjesta sumnjivim i nepoštenim načinima, da su nedostojni svoga položaja, da su se čitavi slojevi crkvenih ljudi, kardinala, biskupa i svećenika, nuncija i redovnika, strukturalno, odali bogaćenju, kao i sumnjivim suradnjama sa stranačkim politikama, kriminalcima i s mafijaškom vlašću.

Benedikt XVI. nije mogao ne znati da su teško zlo pedofilije te licemjerstvo homoseksualnosti svećenika, ali prije svega nekih moćnih crkvenih ljudi (gay-lobi, kako je na početku svoga pontifikata kazao Bergoglio), uzdrmali povjerenje u Crkvu i još je potresaju, premda pojedine krajevne Crkve, pojedini biskupi i crkveni moćnici, još uvijek u sprezi s državnom vlašću, uspješno izmiču legitimnim, crkvenim i državnim provjerama uloženih optužbi. Papa Benedikt XVI. je odstupio, ne objašnjavajući točno razloge svoga čina, što se može shvatiti da nije dovoljno intelektualno-teološki pošteno, ali, s druge strane, jest u skladu s naslijeđenom i ustaljenom crkvenom praksom: pitijskim crkvenim govorom, taj govor nije da-da, ne-ne, nego se zaklanja iza svetih haljina, službe i poziva, kao da su crkveni prelati «posebni ljudi», da ne trebaju nikome obrazlagati svoje postupke, da račun polažu «jedino Bogu», pa se u svemu predstavljaju misterioznim i nedodirljivim.

Ima u svećeničkim i sličnim duhovno-intelektualnim zvanjima posebno izopačeno ponašanje kada se ne priznaju ni svoje slabosti ni javni grijeh ni skandal, nego se ostaje «ponosno šutljiv», čak perverzno pretvarajući sebe u žrtvu. U kršćanstvu je uvijek prisutna dilema i teška muka što s grešnicima, kojima bez dvojbe treba biti milosrdan, ali da se ne odbaci istina i pravda. Ima u Crkvi kršćana koju su zadržali svoju «prirodnu» stranu, kao da i nisu evangelizirani, te uvijek više brane zločince i one koji skrivaju zločine, nego što štite i staju na stranu žrtava. Riječ je o staroj i najprovjerenijoj taktici zla: zamjene nevinih i krivih, ili o onoj frazi koja se, ovisno o potrebi, može koristiti za opravdanje najgorega zla: Isus je osudio grijeh, ali nije grešnika!

Današnji papa, preuzimajući službu, bez sumnje je bio svjestan raznih problema u Crkvi. Uostalom kriza je trajno stanje Crkve, i vjernika, pa i čovjeka uopće, ali se loše stanje onih od kojih se očekuje moralna i religiozna uzornost s pravom teže prihvaća. Nije, rekli bismo, nimalo lijepo ako krade «obični» čovjek, a kamoli ako krade «policajac». Slično je i sa svećenicima i redovnicima, s onima, kako Isus velik, koji su sjeli na «Mojsijevu stolicu», koji imaju ključeve ili stoje na vratima Božjega kraljevstva, a ne ponašaju se primjereno svojoj službi.

Kao da je Isusovo upozorenje od koga će se tražiti veća odgovornost pokrenulo Franju da se uhvati u koštac s reformom Rimske kurije i nekih drugih crkvenih službi i aktivnosti, vatikanske ekonomije posebno. Posao je započet, nemamo uvida dokle se stiglo. Ono što je činjenica jest da će promjene sporo stizati, ako i stignu, do nekih krajevnih Crkava, do lokalnih biskupija i redovničkih zajednica. Ovaj je papa pokrenuo razna pitanja: od pastorala braka i obitelji do sinodalnoga puta opće i mjesnih crkava. Ostavljamo postrani taj vid Bergogliova pontifikata, a usmjerujemo svoju pozornost na njegovu teologiju i ekleziologiju, rekli bismo na njegovu duhovnu pozadinu iz koje djeluje, svjesni da je i ovo samo fragmentarna skica.

Bergogliova je nakana da izrazi crkvenost i to «u kontinuitetu» s Koncilom, radikalno drukčije od razumijevanja predkoncilske Crkve kao moćne Crkve «gospodarice» u korist Crkve Božjega naroda, «obitelji obiteljî», zajednice (communio) svih naroda svijeta; Crkve «majke» i «služiteljice» čovjeku i svijetu. Ne zagovara on mlaku, neprepoznatljivu ili u zapećku bigotne poniznosti povučenu Crkvu, niti Crkvu sektu, neko suprotno svijetu paralelno društvo, nego upravo Crkvu usred svijeta, u poslanju, misionarsku Kristovu zajednicu, kao snažni moralni autoritet u društvu, kao aktivnu zajednicu koja se po svojim pojedincima i svojim manjim i većim strukturama umiješala u svijet, u patnje i radosti suvremenih ljudi.

U temeljnoj postavci po vjeri, svi su ljudi jednaki. Zato ne samo katolik, kršćanin, vjernik, nego svaki čovjek, stalno govori ovaj papa, na tragu koncilskoga vrednovanja ljudske osobe (usp. posebno deklaracija Dignitatis humanae), ima svoje dostojanstvo, i onaj migrant i onaj na najprezrenijoj društvenoj periferiji – baš taj i takav je Božje dijete – ima pravo na život i slobodu, treba da bude subjekt svoga i zajedničkoga života. Bergoglio u svojim govorima ne stvara izabrane slušatelje ili pobožnu elitu, nego se obraća svima koji ga hoće čuti.

Slično Ivanu XXIII. Franjo otvoreno i vedro gleda na svijet, blizak je ljudima. Razlikuje se i od mnogih crkvenih ljudi koji anahoretski promatraju prirodu i stvorenja kao neprijateljski svijet, nego poput svoga uzora Franje Asiškoga u svim stvorenjima vidi braću i sestre. Od koncilskoga pape Pavla VI. preuzima određene stavove o evangelizaciji. Evangelizacija je sažetak, u jedan pojam i jedna proces sabrano sve što predstavlja bitno kršćansko i crkveno djelovanja u suvremenom svijetu. Franjo rado citira pobudnicu Evangelii nuntiandi (1975.) Pavla VI.

Franjo stalno naglašava da je evangelizacija, neprozelitsko misijsko poslanje Crkve, prije bdijenja nad pravovjerjem i dogmama. I u reorganizaciji Rimske kurije ovom papi je važniji dikasterij za evangelizaciju nego onaj za pravovjerje. Nije to nešto posve novo. Naime, i u prijašnjim vremenima za Crkvu je od iznimne važnosti bila kongregacija za raširenje vjere (Propaganda fidei ili kako su naši prevodili Vjeroplodnica). U evangelizaciji je, nastavlja Franjo na Pavla VI., nužan dijalog vjere i kulture koja se dekristijanizirala i rascrkvenila (Treba «evangelizirati kulture radi inkulturacije evanđelja», EG 69). O imperativu evangelizacije svijeta i autoevengelizacije Crkve piše osobito u svom programskom dokumentu, pobudnici Evangelii gaudium (2013.). Kad je riječ o odbijanju svakoga vjerskoga prozelitizma, Franjo navodi da se «vjera ne boji razuma; naprotiv, traži ga i ima povjerenje u nj» (EG 242). Baš u tom smislu često citira svoga predšasnika Benedikta XVI. da Crkva «ne raste kroz prozelitizam, već ‘privlačnošću’» (usp. EG 14).

Osim odnosa prema drugim religijama, sjetimo se Asiškoga susreta 1986., s papom Ivanom Pavlom II. Franju povezuju priznanja povijesnih grijeha članova Katoličke crkve, prema ženama, Židovima, ljudima druge boje kože, znanstvenicima, ljudima drugih vjera, kao i migrantima, homoseksualcima… Kao da je Franjo nastavio i na veliku Wojtylinu temu Božjega, Očeva milosrđa. Sjetimo se kako je ovaj u godinama jubileja (2000.), naročito ističući sakrament ispovijedi, naglašavao pomirenje svih u kući milosrdnoga Oca! Franjo dakle nastavlja na Wojtylin ekumenski rad, kao i na polju dijaloga sa Židovima, muslimanima i pripadnicima drugih vjera, ali i neumornim svjedočenjem kako se s milosrđem ne može pretjerati.

Slični su njih dvojica, kritizirat će neki, u populizmu, estradizaciji vjere, velikoj medijskoj prisutnosti i «egzotičnim» putovanjima. Franjo je doista vješt u komunikaciji s ljudima; smatra također da se evanđelje naviješta modernim sredstvima komunikacije; ona su blagoslov. Karakteristično i prioritetno za njegove izlaske iz Vatikana i za njegova putovanja jest činjenica da se upućuje na rubna, periferna mjesta patnje (mjesta prihvata migranata, u zatvore, u zemlje s kršćanskom i katoličkom manjinom, ljudima ranjenim siromaštvom, sukobima i ratovima).

Italo-argenitanac teologije naroda

Bergoglio dolazi s drugoga kontinenta, latinoameričkog, ne našeg evropskog koji je kontinent papa. Istodobno nježan i temperamentan, spontan i neformalan, iskričav i vojnički discipliniran, samokritičan i ignacijanski, vojnički strog, ovaj italo-argentinac čovjek je koji u sebi ujedinjuje oprečnosti, granice i periferije, slično kako su to bili neki važni kršćani i teolozi, poput italo-njemačkoga katoličkog teologa R. Guardinija ili njemačko-američkoga protestantskog teologa P. Tillicha.

Nosiva duhovnost ovoga isusovca odslikava se naročito u dvojici svetaca čiji su sljedbenici obilježili romanske i latinoameričke narode a i Bergoglia: Franjo Asiški i Ignacije Lojolski. Ogleda se u papinoj ljubavi i prihvaćanju Franje Asiškog, prije svega njegova odnosa prema siromasima, razvlaštenima i besklasnima (sa svim ugroženima u društvu) i u odgovornosti za sve stvoreno. Poput Franje Asiškoga i ovaj se papa stalno i neumorno veže i poziva na evanđelje. I to na jednostavan, pučki, nekada doslovan, a uvijek svjež i životan način. Božja riječ, evanđelje je hrana za život. Nasljedovanje Isusa i tumačenje evanđelja prvoga Franje bilo je blisko svijetu, istinska obnova kršćanstva u svjetlu Božje riječi (sola scriptura) i prije Luthera. Stil propovijedanja i razumijevanje Božje riječi kao glavnog kriterija (norma normans) svima, i biskupima i vjernicima, sastavnica je teologije naroda – specifične teologije u Argentini iz koje izrasta i koju zastupa papa Bergoglio.

Ignaciju ovaj papa-isusovac sliči u snazi, i tjelesnoj, te vojničkoj stezi da nosi svoju fizičku «ranjenost». Ne više oružjem ni ikakvim borbenim nasiljem, nego upornim propovijedanjem i uvjeravanjem, vojničkom disciplinom i ustrajnošću, kako je to činio Ignacije nakon obraćenja, ovaj se papa neumorno i nepopustljivo zalaže za dobro Crkve. Iz ignacijanske škole ponio je važnost razbora (praktične mudrosti) i studija (duhovnoga štiva), važnost ispita savjesti i duhovnih vježbi, uvijek s naglaskom na vježbanju i osposobljavanju za duhovno razlučivanje (discernimento) između svoje i Božje volje, između istine i obmane, privida i realnosti, autentičnoga i licemjernoga, svjetovnoga i evanđeoskoga. I pritom uvijek da se proslavi «božanski Bog». Ovo nam se čine važnim oznakama duhovnosti pape Bergoglia. Spontanost i stega, ljubav i znanje, Franjo i Ignacije, dva velika sveca zapadnoga kršćanstva, dva jaka «viteza» evanđelja bez oružja, oba s naglašenim iskustvom Božjega praštanja i milosrđa, baština su ne samo Katoličke crkve nego čovječanstva. Oba su, svaki na svoj način ljubitelji Crkve i ljudi, oba su, svaki na svoj način, spremni susretati i pape i vladare, ali i najobičnije ljude, Božji narod, i svima naviještati najveće čudo na zemlji, osobno obraćenje kroz milost Božje dobrote i veličine.

Ako govorimo o nekoj teološkoj školi koju slijedi Franjo, onda je to ponajprije argentinska teologija naroda. Iz daljine i nepoznavanja, nažalost, sve se latinoameričke teologije, ta franjevačka i isusovačka baština, pa tako i teologija naroda, često olako, bez razlikovanja, proglašuju teologijom oslobođenja, a onda ih se olako sumnjiči za primitivnost, nedovoljnu teologičnost, a još više za političnost. (Ta se političnost redovito shvaća kao nepristajanje uz vladajuće). Prigovara se toj teologiji za marksizam (revolucionarnost, komunizam i ljevičarstvo!), i onda kad se iz evanđeoskih razloga, iz vjere brinu za siromašne.

Franjo u tom smislu, a u kontekstu svetosti, jasno piše: «Štetna i ideološka je također pogreška onih koji nemaju povjerenja u socijalnu zauzetost drugih, smatrajući to kao nešto površno, svjetovno, sekularno, imanentističko, komunističko, populističko. Ili to relativiziraju kao da postoje važnije stvari u životu, kao da se to tiče samo određenih etičkih stavova ili razloga koje oni brane. Obrana nerođenoga djeteta, primjerice, treba biti jasna, čvrsta i žarka, jer se radi o dostojanstvu uvijek svetoga ljudskog života, jer to zahtijeva ljubav prema svakoj osobi, bez obzira na stupanj njezina razvoja. No, podjednako svet je život siromaha koji su već rođeni, koji se bore sa siromaštvom, napušteni, isključeni, u trgovini ljudima, u skrivenoj eutanaziji bolesnih i starijih, bez potrebne njege, u novim oblicima ropstva i u svakom obliku odbačenosti. Ne možemo» – zaključuje Franjo – «slijediti ideal svetosti koji bi zanemarivao nepravde ovoga svijeta, gdje neki slave, veselo troše i svoj život svode na novosti potrošnje, dok drugi samo gledaju izvana, dok njihov život prolazi i završava u siromaštvu» (Gaudete et exsultate, 101).

Da bismo shvatili teološke naglaske današnjega pape u njegovu naviještanju evanđelja, u, kako on stalno ističe, kulturi odbacivanja (cultura dello scarto), novih ropstava i globalne ravnodušnosti, vrijedno je zapažanje argentinskog teologa isusovca Juana Carlosa Scannonea, inače Bergogliova profesora klasičnih jezika, prema kojem treba razlikovati barem neke tipove teologije oslobođenja, odnosno različite naslovnike, prije svega siromašni narod kojemu se želi navijestiti (govoriti o) Boga Isusa iz Nazareta: 1. teologija prema pastoralnoj praksi Crkve (E. Pironi), 2. teologija prakse revolucionarnih skupina (H. Assmann), 3. teologija povijesne prakse (G. Gutierrez i L. Boff), 4. teologija prakse latinoameričkih naroda (L. Gera).

Papa Bergoglio je odgajan u pučkoj pobožnosti i školovan u teologiji koja polazi od prakse latinoameričkih naroda (pučke kulture, pučkog pastorala i pučke pobožnosti). Govori se o zasebnoj, argentinskoj školi teologije naroda (Juan Luis Segundo), teologiji pučkog pastorala (J. L. Scannone), a tu su i teolozi: Lucio Gera, Gerardo Farrell, Fernando Boasso, Justino O’Farrell i Rafael Tello.

Prigodom već spomenute rehabilitacije teologa Tello-a, papa je za njega, a što se može kazati i za druge pripadnike ovoga teološkog pravca, kazao da je taj teolog izbjegao dva ekstrema: sekularističko-politizirani aktivizam i fatalističko prilagođavanje i popuštanje pripitomljavanju crkvene strukture (rezignaciji sudbine). Dakle, i onda kada mu je oduzeto pravo poučavanja na katoličkom učilištu, teolog Tello nije otišao u krajnosti: nije od sebe učinio ogorčenog i razdraženog kritičara izvan svoje Crkve, ostao je u Crkvi, ali se nije ni «nagodio» s crkvenom vlašću da bi zauzeo kakvu poziciju ili se povukao u stranu da bi bio «nediran» s aureolom mučenika. Nije odustao od lojalne kritike Crkve, niti je zanijekao svoje nekadašnje stavove i prijatelje. Nije od sebe učinio žrtvu, nego se usmjerio prema razumnom povjerenju i milosrđu prema ljudima, narodu kojemu je poslan, te zaobilaznim, naravno, težim putem, radio na obnovi svoje Crkve.

Važnost periferije i izvori Franjine duhovnosti

Više nego što je Slaven Wojtyla svojim izborom za papu uznemirio onodobne duhove i ustaljene crkvene sheme, pogotovo u vatikanskoj aparaturi, učinio je to Argentinac Bergoglio. Uz to, treba se podsjetiti i uzavrelih vremena bipolarnoga svijeta kada je izbor Pape Poljaka zatresao posebno istočna «crvena» carstva, probudio zapretanu nadu u oslobađanje od ateističkih režima i stjecanje nacionalnih prava i sloboda, povratak dostojanstva čovjeka pojedinca i pravo na slobodu vjere. Dio analitičara smatra da se komunizam urušio iz sebe, baš pokretima za ljudska prava, ponajviše pravom na slobodu vjere. Ljudska su prava – svjedoci smo – zacijelo najveća revolucionarna i preobrazbena snaga suvremenih društvenih promjena. A u kontekstu prava i sloboda vjerovanja na svjetskom planu odigrao je iznimnu ulogu upravo nadbiskup, kardinal i kasnije papa Wojtyla.

Bergoglio za poglavara Katoličke crkve i na svjetsku scenu dolazi kada je zgasnula vatra crkvenog i kapitalističkog trijumfalizma nad komunizmom, kad se svijet našao u novim previranjima: globalizacijska kriza ekonomije i okoliša, neoliberalno ropstvo, migrantska kriza, ratovi (treći svjetski rat «u komadima»), buđenje religijâ i njihova zloporaba za nacionalni identitet i kulturnu integraciju, stvaranje «svetih» država i strah od «svetog» terora, ubijanja i pustošenja u ime Boga. (Usp. Anđelko Domazet, Ecclesiological Themes in the Pontificate of Pope Francis. Deepening and Actualization of the Conciliar Image of the Church, Crkva u svijetu 4 [2022.], 614.)

Bergoglio je doveo u krizu moralni komoditet zapadnjaka, kao i uz tradicionalnu religiju vezane crkve, od Poljske do SAD-a; uznemiruje, dakle, kapitalistički i konzumeristički bogata društva kao i one crkve koje su u povezanosti s politikom povlaštene i koje od sebe grade institucije («utvrde») društvene moći, a ne Kristovu Crkvu siromaha, ne «sakrament» Božjega kraljevstva, sredstvo i znak Božje ljubavi za čitavo čovječanstvo.

Uznemirio je i Kuriju i one crkvene prelate koji su dvolično razdvojili život i poslanje, koji su se anestezirali od patnje bližnjih i oglušili na potrebe perifernih. Papa Franjo će bez sumnje čitava svoga pontifikata za neke, i to važne ljude u Crkvi, ostati osobom koja se našla ako ne na pogrešnom onda zacijelo na neprikladnom mjestu. U stvari to ima svoje razloge u njegovom crkvenom podrijetlu i poimanju Crkve, u njegovoj ekleziologiji. Budućnost će pokazati hoće li uspjeti promijeniti crkvene strukture koje su najveća zapreka evangelizaciji i koje, usredotočene na sebe, moćne i teško promjenjive, umjesto da Božje lice ljudima otkrivaju, one ga zastiru.

Papa Bergoglio dolazi s «periferije», nije europski papa, pa će i Crkvu razumijevati kao Crkvu poslanu na periferije (u favele). On ne promatra svijet iz kancelarije, nego pastoralno-župnički, iz konteksta vjernika, te traži da biskupi i svećenici uče od onih koji su manjina i na rubovima svijeta. To je za neke, ponajprije crkvene centraliste, nedostatak, a za druge prednost, jer, ovi potonji, smatraju da i Gospodin Isus dolazi s periferije, iz Nazareta, iz omražene i poganske Galileje. Uostalom, mnoge promjene u povijesti Crkve dogodile su se iz manjih i perifernih mjesta, poput pustinje, osama, samostana. Pa i hodočasnička i proštenička mjesta, i stara i suvremena, uvijek su neka vrsta periferije, i prostorno i vjerničko-teološki gledano, nerijetko snažno osporavana od strane hijerarhijskih ali i akademskih, teoloških crkvenih krugova. Toga je Bergoglio čini se svjestan. Kako s periferije govoriti o Bogu, kako stvarati teologiju iz pozicije zaboravljene, siromašne i obespravljene Božje djece? Egzistencijalne periferije mogu biti usred velegradova i u najbogatijim društvima.

Ne savršena kugla nego poliedar, ne centralno odlučivanje nego sinodalnost i policentrično razumijevanje Crkve, ono je na što današnji papa stalno ukazuje. Ističe važnost pojedinih kultura, ugroženih malih zajednica, perifernih krajeva i obespravljenih lokalnih crkava. Već je Drugi vatikanski koncil, kojeg je vjerni tumač i sljedbenik Franjo, uz univerzalnost kao katoličku vlastitost, naglasio i lokalni, mjesni karakter sveopće Crkve. Točno je da ovaj papa naglašava da je «vrijeme iznad prostora», da određena vrsta idealizma ili u-topije treba pokretati kršćane svijeta da izgrađuju čitav svijet, da se slijepo ne drže svoga lokalizma, da posvuda budu gostoljubivi za obespravljene, prognane i izbjegle.

No, pritom Bergoglio nikada ne niječe, nego upravo naglašava i potiče, neporecivu važnost svake pojedine lokalne Crkve, partikularne kulture i najmanjeg naroda. Vidljivo je to u njegovu nastojanju oko izbora kardinala, popunjavanju službi u vatikanskim dikasterijima i u zastupništvu na biskupskim sinodama. Inkarnacijski karakter kršćanstva potvrda je temeljne istine vjere o Božjem dolasku na zemlju i uzimanje kao svoga svega onoga što je konkretno ljudsko i zemaljsko. To onda znači poštivanje jezičnih, kulturoloških, običajnih posebnosti pojedinih mjesnih crkava i crkvenih zajednica. Istodobno je to znak da nijedna kultura ne može zaposjesti evanđelje niti se ijedna kultura, narod i jezik mogu bez ostataka identificirati s kršćanstvom. Evanđelje preobražava kulturu, a kultura je forma evanđeoskog sadržaja.

Današnjega papu stoga valja promatrati kao vjernika, svećenika, biskupa Latinoamerikanca, Argentinca, sa svim vlastitostima, osobnim ali i kolektivnim oznakama geografskog, povijesno-društvenog i crkveno-redovničkog konteksta. Bergoglio je zaigrani južnjak, s mediteransko-talijanskim-franjevačkim naslijeđem, komunikativan i familijaran, čovjek iz naroda, kojemu nije stran metež i ljudska gužva trgova i pjesme, ali i jedinstvena samoća usred vreline, trgova i buke svijeta. Formiran na pučkoj, obiteljskoj i župskoj pobožnosti, odgajan i školovan u ignacijanskoj duhovnosti razlučivanja duhova i posvećenju svakodnevlja, u španjolskoj mistici križa i patnje, slikovito-poetičnoga jezika, ali i strogoće i nepopustljivosti latinoameričkih vođa. Njegova strogoća, priznaje sam, bila je prije mnogo veća, na primjer dok je bio isusovački provincijal. No, vrijedilo bi znati što ga je pokretalo i jesu li bile samo njegove odluke kada je smjenjivao ili stišavao neke kardinale (Bertone, Viganò, Sarah, Burke, Müller…).

Jezik i duhovni stil

Nedvojbena je činjenica da Bergoglia i zbog jezika nekih smatraju lošim i misliocem i teologom. Točno je da se ponekad prepusti svom žustrom temperamentnu, naravnoj spontanosti, iskričavosti govora, da mu se omaknu i neprikladne riječi. No, to nije dokaz da on nije teolog. Nije teologija, govor o Bogu, samo govor koji je visoko sofisticiran, spekulativan, konceptualan, pogotovo ne znači da je teološki govor takav da bi ga razumjeli samo izabrani. Nažalost, neki smatraju da je oznaka velikoga mišljenja govoriti samo učene riječi. Naravno, teologa označava da nipošto ne prezire učenost.

Papa Franjo, u svakom slučaju, obnavlja crkveni jezik. Riječ je o novom lingvističkom događaju u Crkvi. On koristi jednostavni familijarni jezik koji neki odbijaju, upravo jer sliči evanđeoskom jeziku navještaja i nagovora, a ne zaokruženih spekulacija, sustavnih egzegeza, kateheza i teoloških izlaganja. Njegov govor sliči evanđeoskim tekstovima i usporedbama, plastičan je, nekada eliptičan, krnj, nedovršen, nekada molitven i vapijući, najčešće navještajuće-uzvikujući (što doslovno i znači riječ kerigma); govor koji evocira i provocira, performativan je. Ima u tom jeziku i pučke slikovitosti, zorne poetičnosti koju papa crpi iz svoga podneblja kao i iz latinoameričke literature kojoj je sklon.

S obzirom na duhovnost, Franjo vrlo često, u govorima i gotovo u svim svojim dokumentima, poziva da se treba čuvati dviju starih, a uvijek suvremenih ideologija – gnosticizma i pelagijanizma, koje, obje, na različite načine, smatraju da ljudskim umom i riječima mogu pojmiti i dosegnuti, konceptualizirati i «udomaćiti otajstvo» Boga, njegov svijet i naum. Teolog Diego Fares sistematizira «zamke» jezika od kojih se uklanja Franjo: zamka preuzetnosti da se našlo definitivno rješenje za sve slučajeve; zamka neslušanja i nerazgovaranja; zamka «anesteziranih savjesti»; zamka tvrdoga srca i korištenje doktrinarnih normi kao kamenje protiv slabih; zamka zarđalosti staroga jezika koji nije razumljiv; zamka da se brani slovo a ne duh, ideje a ne čovjeka, mahanje doktrinarnim formulama a ne besplatnost Božje ljubavi i njegova praštanja; zamka da se distribuiraju anateme i osude umjesto da se navijesti milosrđe i poziv na obraćenje.

Čini se presudnim za Bergoglia da on svoju osobnu prirodu i svoju ambijentalnu uvjetovanost najvećim dijelom odgaja i korigira Svetim pismom, odnosno evanđeljem, evanđeljem milosrđa, a zatim i franjevačkom spontanošću, neposrednošću i nježnošću Franje Asiškoga kojom su ozračeni romanski narodi te ništa manje i ignacijanskim, isusovačkim načelom razlučivanja duhova, čvrstim samoodgojem savjesti, kao i služiteljsko-predanim stavom prema Crkvi – sve za veću proslavu Boga.

Praktični relativizam i sebepobožanstvenjenje

Nije za Papu Franju presudna doktrinarna ispravnost, odnosno nije opasnost za vjernika najprije doktrinarni relativizam, na što je stalno ukazivao Benedikt XVI., a kojega, naravno, ni Franjo ne opravdava, nego je za njega daleko gori praktični relativizam, štoviše praktični ateizam, bezboštvo ili krivoboštvo u vjeri. Riječ je, reći će Bergoglio sam, o «djelovanju kao da Bog ne postoji, u odlučivanju kao da siromaha uopće nema, u postavljanju ciljeva kao da drugi ne postoje, u djelovanju kao da oni koji nisu primili navještaj uopće ne postoje» (EG 80). Praktični relativizam u vjeri ogleda se u nedosljednosti vjernika, u raskoraku i opreci između riječi i djela, evanđeoski kazano, u licemjerju od kojega – na Isusovu primjeru – ovaj papa želi «očistiti», reformirati Crkvu počevši od glave, od Kurije, kako bi se dogodila obnova Crkve u «misijskom ključu», kako bi Crkva napustila svoju «introvertiranost» i «autorefercijalnost», svoj centralizam i natražnjaštvo [indietrismo], svoje pribjegavanje oprobanim starim putovima («uvijek se radilo tako», usp. EG 33), svoje povlačenje u zidine crkve-utvrde, umjesto da se uputi u svijet, među ljude.

Ako imamo u vidu Franjino razumijevanje praktičnoga bezboštva u vjeri, onda nam biva jasnije zašto je tako kritičan i s nultim pragom tolerancije prema duhovnom i duhovnjačkom zlostavljanju djece i slabih, zašto toliko ustaje protiv gospodarskoga i novčanoga kriminala u Crkvi, protiv neoliberalnog kapitalizma, zašto proziva mafijaše da i ne pomisle da pripadaju Kristovoj crkvi, zašto neumorno razlikuje grijeh od korupcije [Peccatore sì – corroto no!Grešnik da – izopačen ne, jer izopačen svoje grešno stanje smatra normalnim, dok grešnik ne bi htio griješiti, ali je slab, ne nalazi izlaza i traži od Boga pomoć i spasenje. Korumpirani/izopačeni, veli Franjo, oni su dvostrukoga života, ne znaju što je poniznost. Njih Isus uspoređuje s obijeljenim grobovima, izvana su lijepi, unutra su trulež. Izopačeni, korumpirani je onaj «kršćanin koji se hvasta da je kršćanin a ne živi kao kršćanin.» – 11. 11. 2013.]

Nije za današnje kršćane – smatra Franjo – sva opasnost u ateizmu, liberalizmu, u ljudima koji su se «emancipirali» od vjere, koji su izišli iz religiozne «maloljetnosti» i slijepog posluha crkvenoj instituciji, nego je daleko štetnije krivovjerje u vjeri, praktično bezboštvo u srcu vjere, usred sinagoge, kako je to Isus govorio svojim suvremenicima. Na kontinentu, u Latinskoj Americi, odakle dolazi Bergoglio, «izazov prvotno ne dolazi od nevjernika, već od ne-čovjeka, to jest od onoga koga vladajući društveni poredak ne priznaje čovjekom: siromah, izrabljenik, onaj koji je sustavno i zakonski lišen svoga biti čovjek, onaj koji jedva zna što je to čovjek. Ne-čovjek, prije svega, stavlja u pitanje ne toliko naš religiozni svijet koliko naš ekonomski, društveni, politički, kulturni svijet» (R. Gibellini).

Nije ni našim srednjoevropskim i istočnoevropskim Crkvama najveći neprijatelj ateizam. I nama poručuje Franjo: «Danas naš izazov nije toliko ateizam koliko potreba ljudi i izazov da na prikladan način odgovorimo na žeđ za Bogom mnogih ljudi, kako je ne bi pokušali ugasiti nekim rješenjima koja donose otuđenje ili bestjelesnim Isusom Kristom, koji od nas ne traži ništa više u vezi s drugima» (EG 89). Kako god se, da ponovimo s češkim teologom Tomášom Halíkom, smanjuje broj vjernika, smanjuje se broj nevjernika. Veći problem vjeri od ateizama jest onaj od starine nazvani grijeh oholosti, ono uvijek slatko i zavodljivo egocentrično kruženje oko sebe, sebepobožanstvenjenje, kojemu su skloni duhovni ljudi i oni na vlasti.

Da izvedemo zaključak s Papom Franjom: u nas su se većina biskupa (pa i svećenika) pretvorila u kontrolore vjere i pravovjernosti, carinike Božje milosti, dok praktično bezboštvo u vjeri, kao što su: zlostavljanje i izrabljivanje malenih, odbacivanje starijih i nemoćnih, zlostavljanje žena i rubnih, razne privredne kriminale, pljačke i od strane crkvenih ljudi, huškanja na etničku i religijsku mržnju, ratne zločine, progone, logore, «nehumana preseljenja» i zauzimanja tuđih imanja, tolika dakle nevjernička zlodjela s Bogom na usnama i s križem i krunicom oko vrata, izravno ili s grešnim prešućivanjem smatraju čak boguugodnim djelima.

Preokupacija pape Bergoglia je u tome da se Crkva ne pretvori u svoju suprotnost, da ne bude zapreka pristupu ljudi k Bogu, k Isusu Kristu, kočnica evangelizaciji. Crkva je, ponavlja on, «majka otvorena srca», «očev otvoreni dom», posrednica Božje milosti, a ne «carinarnica» ni «kontrolor» Božje dobrote i milosrđa (usp. EG 47). Crkva ne indoktrinira poruku evanđelja, ne koristi Božju riječ da osudi slabe i grešne, ne baca kamenje na svoju djecu, nego ih kao majka razumije, tješi i prihvaća (usp. AL 49). «Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte a naposljetku biva zatvorena u klupko opsesija i procedura» (EG 49), ponavlja na različite načine ono što je govorio svećenicima i vjernicima dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, i traži da se iziđe u susret svijetu, počev od siromašnih, da se biskupi, svećenici, kateheti i vjernici ne zatvaraju u strukture koje daju lažni osjećaj sigurnosti, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive i nemilosrdne suce svoje braće i sestara.

Kerigmatska teologija

Bergoglio nije teolog tipa svoga prethodnika, Benedikta XVI., pa ni poput Ivana Pavla II. koji je imao svojih filozofsko-teoloških spisa s naglaskom na antropologiju. Franjo nije ni poput Pavla VI., pape II. vatikanskoga koncila, koji je kao aristokrat duha, jezičnom suptilnošću raspravljao i pisao o evangelizaciji i teškom pitanju suvremene Crkve – odnosu vjere i kulture.

Imajući u vidu njegov kontekst podrijetla, za Franju možemo reći da je teolog navjestitelj i propovjednik evanđelja, sličan Ivanu XXIII. koji je sebe nazivao «župnikom svijeta», jer u sličnom duhu pastira susreće ljude, obraća se čovječanstvu, i u njemu vidi Crkvu kao misijsku zajednicu koja je odgovorna za taj svijet. Oba se vode sličnim načelima: umjesto anateme i manihejskoga pogleda na čovjeka i svijet, crkveni pastiri trebaju navješćivati i darivati Božju dobrotu; umjesto bijega, obrane i zatvaranja od svijeta, Crkva i svećenici trebaju ići ususret ljudima, među ljude, sve do periferija svijeta; umjesto naglaska na grijehu i osudi, naglasak na Isusovom strpljivom prihvaćanju, praštanju i milosrđu; umjesto preosjetljivosti za dogmu i skrupuloznost prema istinama vjere, osjetljivost i skrušenost zbog vlastite nedosljednosti, dvoličnosti i stalni put obraćenja. (Usp. A. Domazet, Ecclesiological Themes … 608.) Za ovu dvojicu papa, čini se, nema većeg iskustva od praštanja, a veće slobode od priznanja svoje malenosti i grešnosti, pa i svoje komičnosti. Naime, nijednom nisu strani ironija i samoironija, šale i vicevi.

U svojoj katehezi netom poslije smrti Benedikta XVI., dok su ljudi išli do njegova lijesa da mu odaju poštovanje, Franjo je za njega kazao: «Prije nego započnem ovu katehezu želim da se sjedinimo sa svima koji, tu blizu nas, odaju počast Benediktu XVI. i želim upraviti svoju misao njemu, koji je bio veliki učitelj kateheze. Njegova oštroumna i uljudna misao nije bila autoreferencijalna, nego crkvena, jer nas je uvijek želio pratiti do susreta s Isusom. Isus, Raspeti i Uskrsli, Živi i Gospodin, bio je cilj kojemu nas je papa Benedikt vodio, držeći nas za ruku. Neka nam pomogne otkriti u Kristu radost vjere i nadu življenja.»

Središte Franjinih riječi za svoga predšasnika jest da je Benedikt bio «veliki učitelj kateheze», a kateheza ima za cilj da katehiziranoga gotovo «uzme za ruku» i dovede u živi kontakt, osobni odnos s Isusom Kristom. To je, čini se, i najveća oznaka pape Benedikta XVI. Bez sumnje, i njegov najveći teološki rad, vremenski dug i vrlo naporan, suptilan do sitnica, naposljetku i najveća baština Benedikta XVI., ostat će njegov univerzalni katekizam, Katekizam Katoličke Crkve (1994.). To je djelo vrhunske spekulativne teologije, koja u sebe ujedinjuje ne samo Bibliju, nego čitavu povijest kršćanstva, patristiku, srednjovjekovnu skolastiku i crkveno učiteljstvo. Naravno, u autorovoj režiji.

Papa Ratzinger, sjetimo se za trenutak, krenuo je kao teolog istraživač i prema koncu života sve je više postajao katehet-dogmatičar, vjeroučitelj. Prisjetimo se s kolikom delikatnošću suptilnoga teologa na početku svoga Uvoda u kršćanstvo ističe razumijevanje konteksta u kojem je navjestitelj evanđelja, a onda i teolog, dužan govoriti o Bogu. Nenadmašna je ne samo njegova usporedba suvremenog navjestitelja i teologa s Kierkegaardovim klaunom koji, što više upozorava ljude da selo gori, oni mu se više smiju, nego i Ratzingerov govor o suvremenoj svetici, Maloj Tereziji, koja je slika mnogih današnjih ljudi koji se, i kao dobri i sveti ljudi muče s vlastitim ateizmom, s ponorom ništavila ili koji kao Claudelov misionar, isusovac Rodrigo, brodolomac, privezan za svoj križ, zapravo, «pričvršćen ni za što» luta oceanom beskraja i ništavila.

O sumnjama vjernika i nevjernika, kasnije se tek još sporadično bavio teolog Ratzinger. On se formirao u velikog i najmoćnijeg crkvenog katehetu. Kateheza, međutim, ne iscrpljuje ni navjestiteljsku ni teološku službu u Crkvi. Benedikt XVI., što po podrijetlu i obrazovanju, što po visokoj službi i ovlasti koju je imao, krajnje ozbiljno i nepopustljivo, shvatio je svoju službu katehete, tražeći sve više doktrinarnu jasnoću, nego teološko razmišljanje nad konkretnim osobnim ili društvenim situacijama. Uostalom, to je narav katekizamske teologije, docentske teologije. Teolog navjestitelj i propovjednik ima više slobode u izražavanju i u dijaloškom pristupu, u izlaganju tajni vjere od teologa katehete, koji, također ima slobodu, ali uvijek treba i «mora» izložiti nauk Crkve. Čini se, dakle, da je teološka razlika između Benedikta i Franje slična teološkoj razlici između kateheze i kerigme.

Ponovimo da je Bergogliova teologija kerigmatska, navjestiteljska. Njegove kateheze se zasnivaju na Bibliji (usp. one o sv. Josipu, o starosti, o razlučivanju, ili trenutne o evangelizaciji). Dok je Benedikt koristio mnoge svete pisce, crkvene oce, crkvene naučitelje, Franjo neumorno propovijeda i katehizira služeći se evanđeoskim tekstovima. Svi njegovi govori, pobudnice, enciklike, izviru iz Biblije, posebno evanđelja, i nerijetko su čitavi dijelovi tih dokumenata posvećeni Svetom pismu, ili su svi govori opečaćeni Božjom riječi (Amoris laetitia – Pavlov himan ljubavi, Fratelli tutti – Isusova usporedba o Samarijancu, Gaudete et exultate – Matejeva blaženstva).

Bergogliova biblijska teologija (nedvojbeno ima suradnike koji mu pomažu u pisanju), nije sistematizirana u školskom smislu, nego je više okazionalna, vezana za liturgijsko vrijeme, za aktualne događaje i pastoralne povode. Njegov pristup u razumijevanju i tumačenju Svetoga pisma određen je redovitom redukcijom na temeljnu, glavnu poruku, na kerygmu, shvaćenu kao navještaj i osobno svjedočenje. (O papinoj kerigmatskoj teologiji vidjeti također: A. Domazet, Ecclesiological Themes… 609-610.) Kerygma je, podsjetimo, navještaj, glasna proklamacija u javnosti poruke evanđelja, sažetak događanja, a ne mnoštvo znanja, informacija ili učenja (usp. EG 35); nekada je to samo jedna sentenca, ili u aktualiziranu, posuvremenjenu gnomu kondenzirani evanđeoski događaj ili Isusova poruka.

Kerygma je životna, spasenjska poruka koja pojedinca i narod ne ostavlja na miru, nego ih poziva na obraćenje. Ona je, jasno pokazuje današnji papa, sažeti poziv na vjeru, egzistencijalni apel koji dolazi od Boga, osobna iskustvena istina da me je Bog dotaknuo i da je odnos s njime moj temeljni odnos koji me se bezuvjetno tiče i na kojem gradim svoju osobnost. Ta se kerygma najprije svjedoči i prenosi svojima u obitelji, bližnjima, a onda se širi dalje, kao «evangelizacijski kvasac u društvu» (AL 290).

Kerygma je, možemo također kazati, na najmanju lingvističku mjeru, na kratku formulu vjere sveden proces evangelizacije. Imajući to u vidu, može nam biti jasno zašto u papinom govoru ponekada ima nejasnoća, jezične nedorađenosti, pa i semantičke zbrke, jezičnih pretjerivanja i zbunjivanja, čak i tako da njegova poruka izgleda kao da je na rubu populizma. Velimo na rubu, jer smatramo da je u cjelini svoga govorenja ovaj papa više orijentiran da istina vjere, poruka evanđelja stigne ljudima, nego da istakne svoje iskustvo i umnost, kao i da poruka ne stigne samo u svojoj završnoj (katekizamskoj) formi. Zato smatramo da su govor i pisanje ovoga pape više kerigmatska, navjestiteljsko-nagovarajuća, nego sustavna teologija.

«Središnje mjesto kerygme», napisat će sam Franjo, «zahtijeva da se stavi naglasak na neke karakteristike navještaja koje su danas nužne na svakome mjestu: on mora izražavati Božju spasenjsku ljubav koja prethodi moralnoj i religioznoj obvezi s naše strane; ne smije nametati istinu, nego apelirati na slobodu; mora biti označena radošću, poticajnošću, vitalnošću i skladnom cjelovitošću, koji propovijed ne ograničuje na neka učenja koja su više filozofska nego evanđeoska. To zahtijeva od evangelizatora neka stajališta koja pomažu bolje prihvatiti navještaj: blizinu, otvorenost za dijalog, strpljivost, srdačno prihvaćanje koje ne osuđuje» (EG 165).

I u navedenom se citatu očituje da je u središtu Bergogliove teologije kerygma, navještaj njegove iskustvene istine i njegova svjedočenja o Božjem milosrđu. Temeljni sadržaj njegove kerygme je milosrđe, «posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi u susret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe […]. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha» (MV 2). Središte čitavoga procesa suvremene evangelizacije je navještaj, za pojedinca i svijet kerigma o važnom životnom odnosu s milosrdnim Bogom u Isusu Kristu. Prije je odnos sa živom osobom, s Isusom iz Nazareta, a onda dolazi nauk o njoj.

Crkva iz puka – zajednica služenja

Kod razumijevanja Crkve, osim važnost krajevnih crkava, što smo naprijed istaknuli, Franjo – u kontinuitetu – nastavlja na koncilsku ekleziologiju (Anđelko Domazet, Crkva i njezina dosljednost poslanja). On je u njoj obrazovan i odgajan. Riječ je najprije o ekleziologiji zajedništva (communio), i to prije svega onoga pučkog, lokalnog, obiteljskog i župskog zajedništva Božjega naroda koji hodočasti, kako to izražava koncilska dogmatska konstitucija o Crkvi, Lumen gentium.

Bergoglio je teolog naroda, bolje kazano puka, gdje se puk (narod) ne razumijeva u političkoj kategoriji demosa i etnosagrađanstva i nacije, nego kao Božji narod, kao korporativna osobnost koja za svoje postupke, primjerice i za izbor poglavara, za odnos prema bližnjima i strancima, odgovora izravno Bogu. Crkveno hodočasničko zajedništvo često Franjo preriče u gostoljubivu Crkvu uvijek otvorenih vrata, Očev otvoreni dom i Crkvu poljsku bolnicu koja se kreće, izlazi iz svojih hramova i sakristija prema potrebitima (usp. FT 276).

Crkva naroda, kako proizlazi iz argentinske teologije naroda, koje je u naglascima nešto drukčija od brazilske i drugih teologija oslobođenja, smješta se između antagoniziranih kultura kojima su obilježena zapadna društva (i naša): s jedne strane, sekularne, sekularno-političke, a s druge strane, crkvene, crkveno-hijerarhijske kulture. Kultura svjetovne moći je anticrkvena, najčešće dekristijanizirajuća, dok se s druge strane politička religija, ta «mračna» «duhovna svjetovnost» (termin koji Franjo preuzima od teologa H. De Lubaca, usp. EG 94) hijerarhijske Crkve bori za političku (a ne za moralnu i duhovnu) moć u društvu. Crkvena kultura udaljuje se od naroda, od puka Božjega, od siromašnih i u svjetovno gledano od nemoćnih. Između borbeno suprotstavljenih sekularne i crkvene kulture, svjetovne i duhovne moći, postoji pučka kultura (nešto slično kao pučka pobožnost) kojoj nije do bojovnosti, uzajamnih klevetanja i nadmetanja, nego do mira i blagostanja svih i sa svim stvorenjima.

Nisu ni «narodne kulture» bez slabosti i opasnosti, smatra papa. I njih treba ozdraviti evanđeljem od maskilizma, alkoholizma, obiteljskoga nasilja, slabog sudjelovanja u euharistiji, fatalističkoga i praznovjerna vjerovanja i raznih vradžbina (usp. EG 69). Posebnu važnost unutar toga procesa ozdravljenja, a onda i unutar teologije naroda, ima pučka pobožnost (usp. EG 70). Ona je prema teologiji naroda izraz nepokolebljive i strpljive vjere Bogu (credere Deo) i vjere u Boga (credere in Deo), više nego što je zaokupirana sadržajem vjere, vjerskim istinama (credere Deum). Riječ je o bespridržajnom pouzdanju u Boga, o «čvrstoj vjeri», o «pogledu duboke ljubavi prema raspetome Kristu» i kada se ne znaju protumačiti svi članci Vjerovanja ni sve dogme (usp. EG 102).

Osim Crkve Božjega hodočasničkoga puka, papa ide i korak dalje, uvijek nastavljajući u koncilskom duhu. Tako ekleziologiju koncilske pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijet, Gaudium et spes, naime sliku Crkvu koja dijalogizira, koja služi čovjeku i svijetu, preriče u Crkvu izlaska (EG 20. 46) u susret ljudima, svim ljudima, s preferencijom k onima na društvenim periferijama – «najslabijima» u braku i obitelji, «obilježenima izgubljenim i ranjenom ljubavlju» (AL 291), dakle ne samo materijalno siromašnima, nego i onima na egzistencijalnim periferijama, sve dotle da Crkva oplijeni samu sebe u svome bogatstvu i raskoši, moći i udobnosti, da se čak liši svojih prava i privilegija te da postane «poput svjetionika neke luke ili baklje koja se nosi među ljude da prosvijetli one koji su skrenuli s pravoga puta ili se nalaze usred oluje», da bude jedna vrsta «poljske bolnice» (AL 291).

Sveopće bratstvo, politika iz vjere i kultura susreta

Ako se gornje ima u vidu, onda je razumljiva u logičnom slijedu papina posljednja enciklika Fratelli tutti (2020.): o univerzalnom bratstvu i socijalnom prijateljstvu kao odgovoru kršćana, katolika i Katoličke crkve (koja je Kristov «sakrament» spasenja) svijetu koji se unatoč globalizaciji sve više zatvara u ravnodušnost za druge. Nasuprot ekstremnim tendencijama lokalizama, regionalizama, nacionalizama, religijskog fanatizma, nasuprot ratovima, izolaciji i «globalnoj ravnodušnost», nasuprot kulturi sukoba, Franjo traži kulturu mira i dijaloga, kulturu susreta i prijateljstva (usp. FT 30). Uz kerigmatsku teologiju, bitna oznaka Franjine teologije jest i njezina socijalna dimenzija. Ovaj papa ostat će zapamćen u povijesti kao papa osjetljiv za socijalna pitanja i socijalni nauk Crkve.

Bratstvo svih ljudi pod jednim nebom Božjim, u zajedničkoj Očevoj kući, u našem jedinom zajedničkom, ali otvorenom i gostoljubivom svijetu (usp. FT 90) i uz radikalnu promjenu odnosa prema prirodi (usp. LS), neophodno nam je kao kruh. Da se ne survamo u mržnju, ratove i uništenja, nužna je preobrazba odnosa jednih prema drugima, prije svega prema «strancu», tom trajnom izvoru straha, nelagode i konkurencije; nužno nam je isključiti se iz većine ljudi koji su, prema Isusovoj usporedbi o milosrdnom Samarijancu, oni «koji zaobilaze» unesrećene, a valja nam postati «ljudi koji se brinu» (FT 70).

Briga za strance, za migrante, ne znači renegatstvo svoga identiteta, niti prezir svoga naroda, kao ni praznu «općenitu ljubav», «apstraktni univerzalizam», nego konkretna ljubav za konkretne ljude, s njihovim preciznim licem i patničkom biografijom (FT 100-101). Doista je od kršćana krajnje nekršćanski stalno se pitati gdje susresti Isusa u ovome svijetu prepunom potrebitih!

Na nov način, slijedeći crkveni socijalni nauk, Franjo reinterpretira i privatno vlasništvo, slično kao i u ekološkoj enciklici Laudato sì. Privatno vlasništvo «nije nešto apsolutno i nedodirljivo», nego ima socijalnu dimenziju, podliježe načelu opće namjene dobara stvorenih za sve. «Pravo na privatno vlasništvo može se promatrati samo kao sekundarno naravno pravo koje proizlazi iz načela opće namjene stvorenih dobara, a to ima vrlo konkretne posljedice koje se moraju odraziti na funkcioniranje društva» (FT 120).

Vrijedne stranice socijalnog nauka Crkve i teološkog razmatranja politike i dijaloga nude nam se u enciklici Fratelli tutti. Ona je nadahnuta bratstvom Franje Asiškoga, a potvrđena uzorima bratstva i mirotvorstva drugih vjera, posebno islama i kairskoga islamskog sveučilišta. Franjo traži odgovornu politiku, onu koja nije populistička, liberalno tehnokratska, podređena ekonomiji i tržištu, koja ne sije mržnju, sebičnost, sukobe, nego je socijalno osjetljiva, brine se za siromašne, solidarna je s potlačenima, prijateljska je prema drugim kulturama i strancima, «plemenitija je od pozerstva, marketinga i raznih oblika medijskog iskrivljivanja (maquillage). Sve to» – smatra Franjo – «ne sije ništa drugo osim podjele, neprijateljstva i sumornog skepticizma koji nije u stanju pokrenuti ljude prema zajedničkom cilju» (FT 197).

Nezaobilazna oznaka ovoga pape jest i u tome što ne izmiče od politike, i to s aspekta vjere, i smatra da se vjernici, svećenici i biskupi, trebaju baviti politikom kao brigom za opće bratstvo i socijalnu solidarnost. Na tragu Koncila da «Crkva poštuje autonomiju političke sfere», Franjo naglašava da Crkva «svoje poslanje ne ograničava na privatno područje», niti se «javna uloga Crkve iscrpljuje u dobrotvornim i odgojnim djelatnostima, nego sve svoje snage stavlja u službu promicanja čovjeka i sveopćega bratstva» (FT 276).

Nema dakle govora o apolitičnosti, nekom bijegu u religioznu ili duhovnu zavjetrinu, u neko stajanje po strani kad je u pitanju izgradnja zajedničkoga svijeta. Ne radi se nipošto ni o preuzimanju političke službe svojstvene laicima, ni o stranačkim, strančarskim politikama svećenika željnih novca, položaja i svjetovne moći koji staju uz vladajuće, nego o politici doista shvaćenoj kao brizi za zajedničko dobro i cjelovit ljudski razvoj (usp. FT 276). Unatoč rezolutnom protivljenju svakome ratu, i onome prozvanom «pravednim», ovaj papa podijelit će mnoge s obzirom na konkretne ratove koji se vode u svijetu, posebno onaj u Ukrajini. U konkretnim situacijama mnogi očekuju posve izričite osude i zauzimanje strana, nikakav pacifizam koji samo osokoljuje zlo. Franjino mirotvorstvo podsjeća donekle i na protivljenja i velike demonstracije u samome Rimu protiv Ivana Pavla II. kada je rezolutno ustao protiv Zaljevskoga rata i označio rat – «avanturom bez povratka».

Papa Franjo ne izbjegava političare ni bogate, ali od njih traži odgovornost i napuštanje idola novca, laži i sebičnih interesa. Traži da si svaki političar postavlja pitanja i na njih iskreno odgovara: zašto je u politici, zašto što čini, koji ga stvarni cilj vodi, koliko ga ljudi podržava, koliko je glasalo za njega, jesu li imali pozitivnu sliku o političaru? «Prava i bolna pitanja» – kao jedna vrsta predloška-pitanja za ispit savjesti političarima smatra papa mogu biti i sljedeća: «Koliko sam ljubavi uložio u svoj posao? Što sam učinio za napredak svoga naroda? Kakav sam trag ostavio u životu društva? Koje sam stvarne veze stvorio? Koje sam pozitivne snage oslobodio? Koliko sam socijalnog mira posijao? Što sam postigao na mjestu koje mi je povjereno?» (FT 197).

Poseban naglasak u pontifikatu Pape Franje je njegov neumorni rad na dijalogu, mirotvorstvu i iskrenim susretima s ljudima drugih vjera i nazora, njegovo razumijevanje svijeta kao zajedničke kuće i čovječanstva kao jedne velike obitelji braće i sestara. Nije to nešto posve novo, činili su to i prethodni pape, ali jest novost vremena, načina i naglaska. Nova je Franjina uvjerljiva sigurnost da se svakoga treba gledati u oči, s ljubavlju, od onoga nepoznatoga komu se pomaže i daje milostinja na cesti, ili onoga koga se moli za milost i milosrđe sve do onoga s kime se treba razgovarati i pregovarati o prestanku sukoba i rata.

Kada je u Crkvi nastupio umor i sumnja u kršćanski ekumenizam i dijalog među religijama, kada mnogi biskupi, svećenici i teolozi dovode u pitanje dosege Drugoga vatikanskoga sabora, papa Franjo traži da se ne odstupa od Koncila, pogotovo ne u pogledu koncilskoga poimanja mirotvorstva, dijaloga sa svijetom, kulturama i narodima, s drugim kršćanima i vjerama. Kršćanin je čovjek koji se ne zatvara, ne podiže zidove, nego – bez obzira na moćnu mrzilačku snagu protiv ljudskog zajedništva – nepokolebljivo zagovara i odgovorno gradi sveopće bratstvo i socijalno prijateljstvo.

Životna načela

Franjo ima i nekoliko nosivih životnih načela koje nekada naziva i postulatima društvenog života, a koji su za ostvarenje općeg dobra i socijalnoga mira. Riječ je o načelima koja ga pokreću u njegovom mišljenju, a naveo ih je u programskoj pobudnici Evangelii gaudium (217-237). Jedno od njih, prvo načelo – vrijeme je više od prostora – spominje i u pobudnici Amoris laetitia. Ta su načela dakle: 1) Vrijeme je više od prostora, 2) Jedinstvo prevladava konflikt, 3) Stvarnost je važnija od ideje i 4) Cjelina je viša od dijela.

Osvjedočen u snagu evanđelja i Božjeg milosrđa, papa nastoji to posvjedočiti i posredovati svima, svim ljudima – svojoj Crkvi i čitavome svijetu. U mogućim granicama strukture u kojoj živi, želi biti siromašan, želi mijenjati crkvene okoštale strukture kako ne bi bile smetnja evangelizaciji, kako crkveni ljudi ne bi «ateizirali» vjernike i odbijali ljude i od vjere, i od Crkve, i od Boga. Poput Franje Asiškoga i Ignacija Lojolskoga i ovaj njihov nasljednik udahnjuje novost evanđelja u podijeljeni svijet i Katoličku crkvu otežanu praznim klerikalizmom, izranjenu seksualnim i ekonomskim skandalima, ali i tako životnom u mnogim područjima. On je čovjek nade koji vjeruje u put dobra i kada mu ne može sagledati uspjeh. Za njega je, prema njegovom načelu, važnije «otpočinjati proces nego dominirati prostorom». I samoga sebe stalno bodri da ne može biti korizmeni, namrgođeni i poniženi kršćanin bez radosti Uskrsa.

Usidren u vjeru u Boga i s povjerenjem u ljude, papa Franjo traži odustajanje od nasilne kontrole svih situacija i nadzora nad svim ljudima, pa i nad onima koje se ljubi, djece, bližnjih, prijatelja, od vladanja strahom i ovisnošću nad drugima kako to čini loša politika i nehumana pedagogija. Ono što, kao «sveti otac», kako ga se naziva u Katoličkoj crkvi, kaže za odnos prema djeci, može se primijeniti na sve moguće kontrolore i carinike Božje milosti, dakle na pretjeranu kontrolu crkvenih ljudi nad svojim vjernicima, na što stalno upozorava službenike u Crkvi: «Ako je jedan roditelj opsjednut time da u svakom trenutku mora znati gdje mu je dijete i kontrolirati sva njegova kretanja, time će nastojati samo zavladati njegovim prostorom. No tako neće odgajati, jačati i pripremati svoje dijete na suočavanje s izazovima. Ono što je najvažnije jest potaknuti u djetetu, s puno ljubavi, procese rasta u slobodi, zrelosti, cjelovitom razvoju i njegovanju autentične autonomije. […] Pravo pitanje, dakle, nije gdje je naše dijete fizički, s kim je u ovom trenutku, nego gdje je u egzistencijalnom smislu, gdje se nalazi sa stajališta svojih uvjerenja, ciljeva, želja i životnih planova» (AL 261), smatra papa. Franjina je dakle briga osobna vjera u punoj slobodi izbora.

Budućnost sinodalnosti – budućnost Crkve?

Koliko do sada možemo procijeniti, a stvari će se u budućnosti, s vremenskom distancom, zacijelo drukčije prosuđivati, jedan od iskoraka ovoga pape i njegovih suradnika svakako je inzistiranje na sinodalnosti Crkve. Ako se Drugi vatikanski koncil smatra koncilom obnove u razumijevanju Božje riječi, crkvenim odustajanjem od osude i prezira te ulaskom u dijalog sa svijetom (s kulturom i drugim religijama, posebno židovstvom i islamom), ako nije bio koncil novih dogmi, nego koncil koji je pokazao veličinu katoliciteta preko mjesnih crkava i važnosti dijecezanskih biskupa, ovaj papa na nov način naglašava sensus fiedi fideilium koji razumijeva kao već poznatu kršćansku i crkvenu sinodalnost – zajednički hod svih za Kristom u odgovornosti za evangelizaciju sebe, Crkve i čovječanstva. Ili kako se to kaže u programskom dokumentu sveopće sinode: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.

Uz mnoge stvari koje je pridonio ili na koje je ukazao, Drugi vatikanski koncil bio je koncil biskupa. Bio je to, i s kasnijim biskupskim sinodama, određeni odgovor na prenaglašenost papinstva s Prvog vatikanskog koncila. Na Koncilu se, međutim, osjetila također potreba nadilaženja najstarije unutarnje «šizme», one između klerika i laika, ministerijalnoga i sveopćega svećeništva, kao i bolji odnosa između univerzalne i partikularnih, mjesnih crkava, te novi odnos između Rimske kurije i europskoga kršćanstva, s jedne, i siromašnih i perifernih crkava, s druge strane.

Kroz sinodalnost, Franji je stalo da kršćani i naši suvremenici shvate i dožive Crkvu kao Očev dom, kao majku jednakih braće i sestara, kao Kristovu zajednicu na usluzi vjernicima, kao Crkvu kojoj su granice otvorene da primi tražitelje doma i duhovnoga zavičaja, tražitelje braće i sestra, prijatelja, Crkvu koja je i klica i plod Božjega kraljevstva.

Sinodalnost, u koju neki sumnjaju kao i u Koncil smatrajući je nečim presvjetovnim, nekom vrstom svjetovnog parlamentarizma, najkraće kazano, nastojanje je da svi u Crkvi, bez obzira na položaj i službu, budu stvarno braća i sestre kako Isus traži (zajedništvo), da budu stvarno, a ne tek verbalno subjektima, odgovornim vjernicima za svoju Crkvu. I da se svi otvore dobrohotnim sugestijama, kritikama, čak i neugodnim i neprijateljskim prigovorima i djelovanjima onih koji su izvan pa i protiv Crkve (sudjelovanje). Sinodalnost je znak da je Crkva univerzalna zajednica ljudi koji su otvoreni Isusu Kristu, i koji ljudima našega vremena čine privlačnim i bliskim, razumno krediblinim Isusa čovjeka i prijatelja, i utjelovljeno Božje milosrđe za sve ljude, i to kroz konkretnu pomoć i solidarnost, počev od prezrenih i odbačenih (poslanje).

Deset godina hoda Katoličke crkve s Papom Franjom na čelu ne možemo jednostavno sagledati niti završno vrednovati. Ipak, ugrubo kazano, dekada prolazi u znaku velikog napuštanja Crkve, smanjenju broja duhovnih zvanja, prešućivanju i otkrivanju teških grijeha pojedinaca i struktura u Crkvi, ali i novih iskoraka kroz muku katarze, kroz pročišćujuća kajanja i nove početke. Ono što je sigurno, Papa Franjo je otvorio Crkvu, učinio je transparentnijom, a time i ranjivijom, potrebnijom i Boga i ljudi.

Budućnost ne možemo predvidjeti. No, povijest Crkve poznaje regresiju. Sam Bergoglio rado ponavlja sentencu: Tko ne poznaje svoju prošlost, ponavlja je! Kao i koncili, tako i sinodalnost su trajni oblik crkvenosti, obnove kršćanstva. Koncil i sinodalnost su budućnost kršćanstva i Crkve! Koliko je proces sinodalnosti koji zagovara Franjo ireverzibilan i u koje će se prakse konkretizirati, ostaje za vidjeti. No, samo čekanje što će biti, nije u duhu evanđelja. Nužno je «čekanje kao tvorba» (V. Havel)! Nužno je raditi kao da sve ovisi o meni, o nama, o Crkvi, i priznati da smo sluga beskorisni!

www,polis.ba