Jozo Džambo: POVIJEST ŽIVI OD NARACIJE

U izdanju Franjevačkoga samostana sv. Luke u Jajcu objavljena je knjiga Joze Džambe Jajačke i druge zabilješke. U njoj su sabrani članci što ih je dr. Džambo kroz nekoliko godina pisao za Vjesnik, mjesečnu publikaciju jajačkoga samostana. Urednik knjige i autor predgovora je dr. fra Drago Bojić.

U subotu 20. travnja knjiga Jajačke i druge zabilješke predstavljena je u Domu kulture u Jjajcu. O knjizi govorili su dr. fra Ivan Šarčević, fra Drago Bojić i pisac ovih redaka, a Jozo Džambo, koji je radi ovoga predstavljanja doputovao iz Münchena, o svojim spisateljskim i historiografskim nazorima održao je, može se reći, autopoetički prigodni govor. (I. Lovrenović)

 

Jozo Džambo

POVIJEST ŽIVI OD NARACIJE

 

Fra Drago Bojić, koji je najzaslužniji da se ova knjiga pojavila, napisao je predgovor koji me je, priznajem, vrlo obradovao jer je stvar pogodio, kako se to kaže, „u sridu“ kada je ustvrdio „da je više povijesti na njezinim marginama i rubovima nego što je ima u središtima u kojima se donose važne povijesne odluke i u kojima se piše povijest“. Upravo tako!

Već i kod površnog prelistavanja lako ćete uočiti: prilozi u ovoj knjizi tiču se tzv. mikrohistorije i sadržajno tek samo tu i tamo prelaze granice jajačkog ili bosansko-hercegovačkog prostora. O globalnoj povijesti u njima jedva da ima govora, ali, izraženo riječima književnika Vitomira Lukića: I u ruševinama cigle će ostati dio kuće. Tako je i u ovim malim pričama, slikama i fragmentima sadržano mnogo više nego što bi se to na prvi pogled moglo učiniti.

Vjerojatno će nas ova lektira, barem na trenutke, podsjetiti na našu nastavu povijesti u kojoj su dominirala „velika“ imena, „veliki“ događaji i datumi, ratovi, kongresi, pobjede, porazi itd. što sve u našem pamćenju egzistira još samo prilično maglovito ili je potpuno iščezlo. Autori mojih školskih udžbenika smetnuli su s uma ili ni sami nisu znali da je povijest kao nastavni predmet idealna za pričanje. Jer povijest živi od naracije. To su umjeli starozavjetni pisci, grčki rapsodi, rimski analisti, balkanski guslari, franjevački ljetopisci, pa u tom nizu i autor Ratnih zabilježaka, nastalih upravo u ovdašnjem franjevačkom samostanu, fra Josip Markušić, o kojemu će kasnije biti još govora.

Svesti povijest na puku faktografiju značilo bi njezino osiromašenje. Faktografija je dakako nužna, ali ona je samo kostur; tek pričanje čini ovaj kostur živim tijelom s prepoznatljivom fiziognomijom.

Spomenuo sam „velika“ imena i „velike“ događaje koji su, ako tako smijem reći, uzurpirali povijesnu znanost, pa prema tome i našu nastavu povijesti. I upravo ova praksa ponukala je njemačkog književnika Bertolta Brechta da se u pjesmi Pitanja radnika koji čita zapita:

Tko je sagradio Tebu i njenih sedam dveri?
U knjigama zapisana su imena kraljeva.
Zar su kraljevi vukli kamenje?
(...)
Pun je slavoluka veliki Rim. Tko ih je podigao?
(...)
Mladi Aleksandar osvojio je Indiju,
Zar on sam?
Cezar je potukao Gale.
Nije li uz njega bio barem njegov kuhar?

Stjecajem okolnosti ja sam đak njemačke historiografske škole koja zbog svoje solidnosti s pravom uživa svjetski ugled. Ali kada ovo kažem, moram istovremeno i priznati da sam, respektirajući ovu, uvijek očijukao s francuskom školom koja više odgovara mome temperamentu, naturelu i interesu. Cijenim njemačku sistematičnost u čitanju i interpretaciji izvora, njezinu akribičnost i sklonost da u svoja istraživanja uvijek utka i teoretsku potku, ali neka mi oproste svi moji živi i mrtvi profesori, mentori i akademski pratioci kada kažem da je meni bliži i draži galski odnosno romanski ili, ako hoćete, mediteranski duh, točnije rečeno ono što su inicirali i prakticirali francuski historičari oko časopisa Annales čija imena navodim s velikim respektom: Marc Bloch i Lucien Febvre kao pokretači, a zatim njihovi sljedbenici: Fernand Braudel, Georges Duby, Jacques Le Goff, Emmanuel Le Roy Ladurie i dr.

Ovaj zadnji je na primjeru južnofrancuskog naselja Montaillou pokazao kako je u 14. st. funkcionirala jedna mala seoska zajednica koja je najvećim dijelom slijedila katarski nauk i kao takva bila izložena inkviziciji. Zahvaljujući biskupu koji je vršio ispitivanja i koji je ova dao vjerno zapisati, saznajemo iz blizu 600 protokola saslušanjā i 160 izjava svjedoka ne samo u što i kako je ta zajednica vjerovala nego kako se odvijao njezin svakodnevni život, čime je bila zaokupljena, kako je preživljavala itd.

Ili da navedem jedno drugo ime i jednu drugu knjigu. Carlo Ginzburg, talijanski povjesničar i sljedbenik iste škole, napisao je studiju pod naslovom Sir i crvi. Kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća. Ovaj se također našao na udaru inkvizicije zbog navodnog krivovjerja; nakon višegodišnjeg ispitivanja bio je osuđen i završio je na lomači. I u ovom slučaju sačuvali su se brojni dokumenti tako da je autor Ginzburg mogao minuciozno rekonstruirati život mlinara Domenica Scandelle zvanog Menocchio: s kim je održavao kontakte, što i kako čitao (naime, bio je pismen), u što je točno vjerovao, kako poslovao, kome sve nudio svoje usluge itd.

Ili još jedno ime: Alain Corbin, profesor povijesti na pariškoj Sorbonnei. On je iz registara matičnog ureda jednog francuskog departmana nasumce izabrao jedno ime i nabasao na Louis-François Pinagota, proizvođača klompi, analfabeta o kojemu ne postoje nikakvi drugi pisani tragovi, ali čiju je anonimnost Corbin iskoristio da pokaže kako je sasvim moguće na primjeru jedne takve osobe bez „biografije” historiografski ocrtati jednu epohu, jedno malo naselje, život ljudi u njemu i demonstrirati da za povjesničara nitko nije nevažan. Svatko je, ponovno citiram Vitomira Lukića, cigla jedne kuće.

U svim navedenim slučajevima radi se o mikrohistoriji: o portretima jednoga „maloga mista“ imenom Montaillou, jednoga sasvim nepoznatog postolara odnosno jednoga vodeničara koji je pripadao nižemu sloju društva, ali o ovozemaljskom i onozemaljskom životu imao svoje vlastito mišljenje kojeg se nije htio odreći i zbog kojeg je završio onako kako je inkvizicija presudila.

No vratimo se mi iz Francuske i Italije u Jajce, mjesto u kojem su turiste i strance, osim vodopada, vjerojatno najviše fascinirali mlinčići na Plivi i u Jezeru, tako da je jedan od njih, Nijemac Otto Gmelin, zapisao da nikakva moderna elektrana američkog tipa ne može tako harmonično funkcionirati kao ovi mlinovi i ujedno biti dokaz kako je čovjek u stanju pobijediti ili za svoje potrebe pridobiti prirodu.

U svojoj fantaziji zamišljam kako bi to bilo da je barem jedan od stotinā ili tisućā jajačkih mlinara iz nekog od prošlih stoljeća ostavio pisano svjedočanstvo o svome poslu, o svojim mušterijama i razgovorima s njima, o cijenama usluga, ponašanju mjesnih vlasti, kaznama, krizama u familiji i društvu, vjeri i praznovjerju, strahovima i nadama, bolestima, prevarama, cijenama, ratovima, pošastima, poplavama, požarima itd. itd.

Nadam se da me nećete krivo razumjeti ako kažem da bi u usporedbi s jednim ovakvim izvještajem sve ono što su pisali Ćiro Truhelka, Lajos Thallóczy, Heinrich Renner, Joseph Beck ili mnogi drugi palo u sjenu i da bismo iz toga mnogo više saznali o ljudima i životu u ovome gradu i kraju, dakle upravo ono za čim svaka povijesna znanost teži.

Ali mjesta rezignaciji nema.

Podsjećam samo na imena fra Antuna Kneževića, zatim jajačkog prote Milana Ilića ili nama posebno bliskog i već spomenutog fra Josipa Markušića.

Svaki od ovih, premda nisu profesionalni povjesničari, imali su kao kroničari svoga vremena prema mome poimanju povijesti izuzetno istančan osjećaj za dokumentarno i bilježenja vrijedno.

Oni vjerojatno nisu znali za savjet što ga je slavist Vatroslav Jagić dao fra Miji V. Batiniću kada je u bečkom časopisu Archiv für slavische Philologie ocijenio njegovu knjigu Djelovanje franjevaca i sugerirao autoru da ubuduće „što je moguće više pripovijeda o unutarnjem životu bosanskih članova [franjevačkog] Reda, što je moguće više o lokalnim prilikama“, a što se tiče vanjske, „velike“ politike, da to ostavi po strani, to će se i drugdje moći pročitati.

U vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je Markušić vodio svoje zabilješke Jajce je bilo mjesto koje je zbivanjima u njemu nadilazilo daleko uske regionalne granice. On ova zbivanja registrira i stavlja u kontekst širih ili globalnih događanja, ali nipošto ne zanemarujući uski prostor njemu dostupne svakodnevice, počevši od samostanskog okruženja, preko jajačke čaršije i sve do priča, glasova i glasina koji su dopirali do njega.

Tako od njega saznajemo da u ratnom vremenu samostansko bratstvo u Jajcu nije nipošto bilo jedinstveno i harmonično društvo, kako bi neki htjeli, nego naprotiv ideološki košmar i zajednica na rubu brahijalnog obračuna. Slutim da je slično bilo i u drugim franjevačkim kućama, ali zahvaljujući Markušiću znamo da je ovdje to bilo upravo tako.

Unatoč svemu Markušić se nije dao smesti i ustrajao je u stavu koji je prijatelju Josipu Plečniku izrazio epskim riječima: „Pali, žari, udbinski dizdaru – I tvojoj će kuli rȅda doći!

Naravno, svaki povjesničar bit će mu zahvalan za ovakva zapažanja i svjedočanstva, ali i za one brojne detalje koji će neki olako označiti kao balast ili čak banalnosti, ali koji za socijalnu povijest imaju itekako važnosti. Od njega saznajemo, na primjer, koliko su u Jajcu u ratnim godinama koštali pšenica, kukuruz, grah, krumpir, tovar drva itd., pa čak i podatke koliko je koštalo popiti kavu u Zagrebu, a koliko u Zenici i koliko je u Jajcu u veljači 1945. koštala jedna kocka šećera kad se pije kava (naime 100 Kn. što bi bilo otprilike 80 pfeniga ondašnje Reichsmark).

Ovakvih primjera moglo bi se kod Markušića navesti sijaset i oni su za povjesničara koji želi što svestranije prikazati život onoga vremena jednako važni kao i rezolucije AVNOJ-a ili ZAVNOBiH-a, protokoli fratarskih kapitula ili službeni dokumenti bilo čije provenijencije.

Pitam i sebe i vas, gdje se drugdje osim kod Markušića mogu pročitati ovakve rečenice i saznati ovakvi detalji iz života jajačkog kraja u vrijeme Drugog svjetskog rata:

  1. IX. 1941. Hrvati katolici Srbima nose u mlin, daju im svoje haljine da se kriju i u kuće ih zaklanjaju. – Epopeja narodne sloge, bratstva, jedinstva i milosrđa.

Samo četiri dana kasnije: Podmilačje: Pravoslavni nikad sami ne rade niti u mlin idu, već sve s katolicima: ovi im i iz grada kupuju što treba: sô, opanke etc.

  1. I. 1944. Nekoliko liskovačkih obitelji […] radi napadaja morali su pobjeći i skloniti se na Vlasinju po muslimanskim kućama, koji su im dali po jednu sobicu, tako sada na Vlasinju po muslimanskim kućama: „u jednoj sobi klanjaju u drugoj sobi pozdravljaju Gospu“.

Nećemo zaboraviti ni to kako je Markušić registrirao „težak prizor i žalobnu povorku“ kada jajački Nijemci na poziv vlade Njemačkog Reicha napuštaju grad i odlaze u neizvjesnost.

Godine 1942. u gradu je nastala panika i spremalo se na opći bijeg. Markušić o tome bilježi lapidarno: „Fratri nisu pobjegli jer kapetani posljednji napuštaju brod.“

A onda o sebi:

  1. XI. 1943. Opažam, ima već dvije godine, da m[i] ni seljaci ne smiju doći jer su čuli da sam „svoj“.

Nakon Sporazuma Cvetković – Maček 26. kolovoza 1939. i stvaranja Banovine Hrvatske pisao je neposredno nakon toga događaja iz Beograda prijatelju Plečniku: „Bolujem što je Bosna razdijeljena, prviput odkako se za nju zna! Držim, privremeno!“

Kada smo već u Jajcu, red je da spomenem još jedno svjedočanstvo koje je na mene ostavilo snažan dojam kao povijesni izvor, dakako opet u mikro formatu. Riječ je o tzv. Spomen-knjizi u koju su posjetitelji ovdašnjeg samostanskog muzeja od god. 1930. pa nadalje upisivali svoja imena s datumima, s ponekom dodatnom primjedbom ili porukom. Na vrlo malom broju stranica kao u panoptikumu tu se susreću i smjenjuju imena fratara s titulama i bez titula, slučajnih ili namjernih prolaznika, partizanskih komesara i boraca proleterskih brigada, ustaških pukovnika, stožernika, vodnika, rojnika i logornika, njemačkih oficira, umjetnika, probisvjeta, glumaca, učenica... U knjizi je na impresivan način latinicom i ćirilicom, ponekad na njemačkom i latinskom, ilustrirana povijest Jajca u ratnim godinama. Na jednoj stranici posjetitelj iz Metkovića, „odan u Kristu i domoljublju“ kliče u lipnju 1941.: „Živio II tvorac Nezavisne Države Hrvatske, to jest stvarni Tomislav II Dr. Ante Pavelić“, a samo nekoliko stranica kasnije upisuju u istu knjigu svoja imena i njegovi, kako bi Ivan Lovrenović kazao, ideološki kabur komšije: Milovan Đilas iz Kolašina, Crna Gora, i Marko – Aleksandar Ranković iz Beograda. Ovaj dokument ne zaslužuje samo pažnju povjesničara, nego je ujedno i štof za roman ili dramu, izvor koji provocira da bude obrađen ovako ili onako.

O ovom svojevrsnom dokumentu moći ćete još koješta saznati u knjizi koju večeras predstavljamo.

Dakako i o fra Josipu Markušiću, zatim o strancima koji su posjetili Jajce i o njemu s udivljenjem pisali, o fenomenu prošteništa u Podmilačju, o ratnim spomenicima austrougarske provenijencije, o slovenskom arhitektu Josipu Plečniku i njegovim nacrtima za uređenje vanjskog izgleda jajačkog samostana i mnogim drugim temama koje se takoreći same nameću kada se upustite u avanturu traganja za malim, a tako važnim slikama i detaljima.