Marinko Pejić: GORSKI KARABAH (ARTSAKH) „CRNI VRT“ ARMENSKOG NARODA

Dr. fra Marinko Pejić, član bosanske franjevačke provincije Bosne Srebrene, profesor na Franjevačkoj teologiji, pouzdan je znalac povijesti, kulture i geografije kršćanskih zajednica u islamskim zemljama. Autor je izvanredne knjige, male enciklopedije zapravo, Kršćani u zemljama islama (Synopsis, Sarajevao 2019).

 

Artsakh (rus. Nagorno Karabah) smješten je u istočnom dijelu armenske visoravni i starinom je bio jedna od provincija povijesnog armenskog kraljevstva. Prema nizu drevnih izvora (Strabon, 64/63 pr. Kr., Plinije Stariji 79 pos. Kr; Plutarh 120 pos. Kr. …) sjeveroistočna granica Armenije protezala se duž rijeke Kura, odvajajući Armeniju od Kavkaske Albanije.

Početkom V. stoljeća, armenski monah Mesrop Maštoc oblikuje armensko pismo, zahvaljujući kojemu započinje kulturni preporod  bez presedana. Prva škola u kojoj se poučava armensko pismo, nalazi se upravo u samostanu Amaras, na jugu Artsakha.

Nakon podjele Armenije, između Bizanta i Perzije (387. pos. Kr.), teritorij Istočnog Kavkaza, uključujući Artsakh, prelazi pod vlast Perzije.

U periodu od XII. do XIII. stoljeća, Artsakh napadaju tursko-seldžučka plemena, ali on ipak zadržava svoju autonomiju. Krajem XII. i sredinom XIII. st., jedan je od najpovoljnijih perioda za razvoj Artsakha, kada su sagrađeni monumentalni arhitektonski kompleksi crkava i samostana: crkva Hovhanes Mkryteč (Ivan Krstitelj), samostan Dadivank (1214.) i samostan Gtčavank (1214. – 1248.). Sve ove građevine smatraju se remek djelima armenske srednjovjekovne arhitekture.

Veliki broj armenskih rukopisa sabrano je u crkvama i samostanima Artsakha. Neki od najljepših iluminiranih evanđelja nastali su u Artsakhu u periodu između 1224. i 1261. godine, i oni su usporedivi s najdragocjenijim rukopisima nastalim u drugim centrima armenske kulture i duhovnosti.

Godine 1813., armenska biskupija Artsakh brojila je 1.311 sakralnih spomenika, crkava i samostana.

Trideseti i četrdesetih godina XIII. stoljeća, područje Kavkaza osvajaju mongolsko-tatarska plemena. Situacija se dodatno pogoršava u XV. stoljeću, pod vlašću turkijskih plemena Ak-Kojunhu i Kara-Kojunhu. U ovom periodu porušeno je mnogo armenskih crkava, i upravo, počevši od ovog perioda teritorij Artsakha se počinje nazivati Karabah (od turske riječi kara-crni i perzijske bakh-vrt).

U XVI. stoljeću, u Karabahu se formiraju nekoliko samoupravnih administrativnih cjelina zvanih melikati. Pod vlašću Nadir-Šaha iz Irana, 1735. godine, pet armenskih melikata (Dizak, Gulistan, Jraberd, Khačen, Varanda) ujedinjuju se u jednu političko-administrativnu cjelinu, koji je u povijesti Artsakha poznat kao „Khamsijski Melikat“ (od arapskog hamsa-pet). U XVIII. stoljeću ovi armenski melikati postaju nova administrativna jedinica u Perziji, kanat Karabah.

U XVII. i XVIII. stoljeću, melikati Artsakha započinju pokret oslobođenja od turske i perzijske vlasti. Uz oružanu borbu, melici šalju izaslanike u Europu i Rusiju, s ciljem dobivanja pomoći od kršćanskog Zapada i Rusije.

Rusko-perzijski rat od 1804. do 1813. godine, završava mirovnim ugovorom iz Gulistana (12. listopada 1813.), po kojem Perzija prepušta Rusiji skoro čitav istočni Kavkaz, uključujući kanate Karabah i Gandzak. Kasnije, po dekretu ruskog cara iz 1867. godine, cijelo ovo područje biva podijeljeno na pet gubernija: Kutaisi, Tbilisi, Erevan, Elizvatpol i Baku. Karabah u potpunosti ulazi u guberniju Elizvatpol.

Ova političko-administrativna podjela, s manjim promjenama, zadržala se sve do 1918. godine.

Tijekom ruske uprave dolazi do znatnog razvoja centra Karabaha. U gradu Šuši obnavljaju se armenska naselja, od kojih je svako imalo svoju crkvu i trg. Od ovog trenutka sjedište biskupije Artsakh premješta se u katedralu Surb Amenaprkič (Sv. Spasitelja) u Šuši. Stvaraju se izvrsni uvjeti za ekonomski rast, razvija se tradicionalno zanatstvo, kao tkanje tepiha i prerada svile. U kratkom periodu Šuši postaje jedan od najvećih gradova Kavkaza i važan centar armenske kulture.

U ovom periodu gradu žive i kavkaski Tatari (poznati i kao Azeri) potomci turkofonih nomadskih plemena. Bogat i prosperitetan grad Šuši opustošen je i zapaljen upadom turskih i azerskih trupa u ožujku 1820. godine. Desetine tisuća Armenaca je ubijeno a grad je sravnjen sa zemljom.

Nakon što početkom dvadesetog stoljeća Azerbajdžan i Armenija padaju pod sovjetsku vlast (Crvena armija ulazi u Baku u travnju 1920. godine, dok je Sovjetska vlast u Erevanu uspostavljena u studenome iste godine), započinje politička borba za Gorski Karabah, nakon što je pretežno armensko stanovništvo Gorskoga Karabaha protiv svoje volje pripojeno u sastav Azerbajdžana od strane Sovjetskih vlasti.

Iako se u početku činilo kako se stanje počinje okretati u korist Armenije, nakon što je 2. prosinca 1920. godine donesena odluka o prijelazu Gorskoga Karabaha pod armensku vlast, ubrzo je vodstvo Azerbajdžana promijenilo mišljenje i počelo ulagati nove napore za uspostavom kontrole nad Gorskim Karabahom. Četiri mjeseca kasnije u Moskvi je sklopljen Sporazum o prijateljstvu između Sovjetskoga Saveza i Turske, koji je između ostaloga uključivao i odredbu o prijelazu Gorskoga Karabaha pod vlast Azerbajdžanske SSR. Boljševici su nakon ove odluke okupili sedmeročlanu komisiju za Južni Kavkaz, takozvani Kavburo, čiji su članovi 4. srpnja 1921. godine izglasali uključivanje Gorskoga Karabaha u Armensku SSR, no već je sljedećeg dana azerbajdžansko vodstvo prosvjedovalo protiv ove odluke, pa ju je Kavburo tada preinačio i pristao na ostanak Gorskoga Karabaha u Azerbajdžanskoj SSR. Usprkos odluci o ostajanju u sastavu Azerbajdžanske SSR, početkom dvadesetih godina još uvijek nije bilo u potpunosti riješeno pitanje statusa Gorskoga Karabaha.

Napokon je, dekretom iz Bakua 7. srpnja 1923. godine, donesena odluka o dodjeli regiji statusa autonomne oblasti unutar Azerbajdžana, unatoč žalbama koje su stizale s armenske strane. Mjesec dana kasnije, glavni grad autonomne oblasti preseljen je iz Shushe u Khankendi,,a grad je preimenovan u Stepanakert. Autonomna oblast Gorski Karabah službeno je proglašena u studenome 1924. godine.

Svi pokušaji ujedinjenja Gorskoga Karabaha i Armenije tijekom toga razdoblja potisnuti su i takvima će ostati kroz cijelo vrijeme trajanja Sovjetskoga Saveza sve do kraja osamdesetih godina, kada dolazi do eskalacije krize.

Nakon što su Azerbajdžan i Sovjetski Savez odbili još jedan zahtjev za pripojenje Sovjetske Armenije s regijom Gorski Karabah, takozvani miatsum, armenski je parlament 1. prosinca 1989. godine donio odluku o ujedinjenju Armenije i Gorskoga Karabaha. Azerbajdžan je na takav razvoj događaja odgovorio još radikalnijim mjerama, što je potaknulo brojna krvoprolića i etničko čišćenje Armenaca u azerbajdžanskim gradovima, prvo u Sumqayitu, zatim u Kirovabadu i Shamkhoru, a kasnije i u Bakuu te duž cjelokupnoga teritorija Azerbajdžana gdje je god bilo Armenaca.

Nakon proglašenja neovisnosti većine republika Sovjetskoga Saveza, Karabaško nacionalno Vijeće je dana 2. rujna 1991. godine proglasilo nezavisnu republiku Gorski Karabah. Naime, prava novonastalih država usvojena su posebnim zakonom, prema kojemu se narodi bivšega Sovjetskog Saveza imaju pravo ujediniti u državu putem referenduma, što je u konačnici namjeravao iskoristiti i sâm Gorski Karabah. Tako je 10. prosinca 1991. godine u nazočnosti međunarodne zajednice održan referendum u Gorskomu Karabahu, kojemu je prisustvovalo 82,2 % ukupnoga broja birača, a 99,89 % tih sudionika izbora glasalo je za neovisnost.

Raspadom Sovjetskoga Saveza dolazi do gubitka jedinoga čimbenika koji je situaciju u Gorskomu Karabahu mogao držati pod kontrolom. Kada su Azerbajdžan i Armenija stekli neovisnost, granice koje su imali unutar Sovjetskoga Saveza postale su međunarodnim granicama, a unutardržavni sukob pretvorio se u međudržavni, sukob dviju suverenih država. Povlačenjem snaga bivšega Saveza, iako nezavisna republika, Gorski Karabah je postao poprištem sukoba između Armenije i Azerbajdžana, koji su tijekom godina prerasli u pravi rat.

Stanje se dodatno pogoršalo međusobnim protjerivanjem stanovništva iz dviju država. Azeri, koji su u to vrijeme živjeli u Armeniji, njih oko 300 000, bili su prisiljeni pobjeći iz Armenske SSR, kao posljedica rastućih protu-azerbajdžanskih osjećaja od strane Armenije. S druge strane, ove događaje je pratilo i protjerivanje Armenaca iz Bakua i drugih azerbajdžanskih gradova i sela.

Devedesetih godina prošlog stoljeća uslijedio je rat za Gorski Karabah u kome je Armenija bila uspješnija i tako je područje Karabaha završetkom rata palo pod armensku vlast, koja je također preuzela kontrolu i nad sedam azerbajdžanskih provincija koje su korištene kao tampon zone oko enklave.

Armenija i Azerbajdžan su se u godinama koje su uslijedile nakon sklopljenoga primirja 1994. godine i dalje međusobno smatrale neprijateljima. Razgovori u koje su sukobljene strane bile uključene nisu bili uspješni, u zoni sukoba tijekom godina su se dogodila brojna kršenja sporazumnoga prekida vatre, a najgori nasilni sukob tijekom toga vremena svakako je četverodnevni rat, koji je izbio u travnju 2016. godine.

Još veći sukob iz srpnja 2020. godine pokrenuo je masovne prosvjede u Bakuu, a tisuće prosvjednika iz Azerbajdžana pozvali su državu na rat s Armenijom. Nakon masovnih prosvjeda, koji su započeli 27. rujna, Azerbajdžan, Armenija i Gorski Karabah proglasili su ratno stanje i počeli novačiti svoje trupe. Azerbajdžan je u rujnu 2020. godine, uz veliku vojnu pomoć Turske, uspio povratiti zauzeta područja, a nakon šest tjedana krvavoga oružanog sukoba potpisan je  mirovni sporazum 10. studenoga 2020. godine, kojim su stale borbe na svim bojišnicama.

Mirovni sporazum je postignut posredovanjem Rusije, koja je u sukobu ostala po strani, bez obzira na vojno savezništvo između Armenije i Rusije.

Ruske snage trebale su zaštiti Armence Karabaha, u najmanju ruku do 2025. godine, kada jedna od strana može tražiti povlačenje. Armenija je sa svoje strane obećala otvoriti „koridor“ kroz svoje južno područje, između Azerbejdžana i eksklave Nakhichivan.

Ohrabren vojnim uspjehom i podrškom Turske, Azerbajdžan 2022. godine upada i osvaja strateški važno područje Armenije. I ovaj puta Rusija ne reagira, samo djelomično zbog svoje zauzetosti ratom u Ukrajini, a više zbog nepodržavanja demokratskog i prozapadnog vodstva Armenije, dok je autoritarni režim Azerbejdžana, nesumnjivo, više po volji Moskvi.

Mjesecima je svijet promatrao blokadu koridora Lačin, jedinog puta kojim su u Karabah dolazili hrana i lijekovi za oko 120.000 Armenaca, koju su provodili navodni „ambijentalisti“, kao što ovih dana cijeli civilizirani svijet promatra egzodus cijelog jednog naroda. Zapadni svijet, Europska unija i SAD, uglavnom šute, uz iritantno „izražavanje velike zabrinutosti“, jer su ekonomski odnosi sa Azerbejdžanom puno važniji od siromašnog i beznačajnog Gorskog Karabaha.

Šuti i NATO, od kojeg bi se očekivalo barem mrvice osjetljivosti i solidarnosti u obrani Armenaca, koju ulaže u obranu Ukrajine, barem minimalna reakcija prema Turskoj, koja je njihova članica, i koja je u ovom slučaju bila glavni sponzor zemlje agresora.

Samo šutnja, kao ona grobna i sablasna tišina spustila se ovih dana na ulice Stepanekarta. U ovoj šutnji i nezainteresiranosti nestaje još jedna mala mikrokultura koja je nekada cvjetala na ovom području i ključno utjecala na njegov identitet, koji nikada više neće biti isti.

www.polis.ba