Ivan Lovrenović

Uz knjigu eseja Milorada Popovića Lovćenski feniks

S knjigom Lovćenski feniks sabrao se u književnoj biografiji Milorada Mije Popovića impresivan opus; impresivan, ali još daleko od toga da bi bio zaključen. Impresivnost toga opusa može se opisati i zamašnim brojem objavljenih knjiga, ali mnogo važnije od toga - različitošću diskursā i problematike koja je u njemu zastupljena.

Najprije, Mijo Popović je pjesnik. Od prve objavljene pjesničke knjige 1981. godine (Sa trga glodara), do za sada posljednje (Raskršća, 2009) - a između njih nizale su se zbirke  So Jude (1982), Nema više klađenja (1985), Red se polako zavodi (1987), Cetinjski ljetopis (1991), Nesigurna zemlja (2005) -  svaka od njih svjedoči o snazi i izvornosti jedne samosvojne pjesničke vokacije i dara. Potom, ostavivši objavljivanje poezije po strani, nadam se samo privremeno, Popović susljedno objavljuje tri veoma zapažena romana: Karnera (2013 ), Čovjek bez lica (2016 ), Dvorski trg (2025 ). Sudeći po tematskoj preokupiranosti i pasioniranosti kojom Popović ispisuje svoju crnogorsku i cetinjsku sagu, valja očekivati i nove naslove iz toga romansijerskog ciklusa.

Na prvi pogled čudno, čak nepovezivo, ali zaista samo na prvi pogled, uz Popovića-pjesnika i Popovića-romansijera javlja se i „treći“ Popović - publicist-esejist, koji s jednakom spisateljskom strašću i lucidnošću neumorno objavljuje knjige o crnogorskim povijesno-političkim, kulturološkim, antropološkim temama, vazda imajući na umu i u fokusu - aktualnu političko-državnu i identitetsku dramu Crne Gore.

Da će se Popović zaputiti i tim spisateljskom putom, bilo je moguće nazreti još u drugoj polovici osamdesetih godina prošloga vijeka, dok smo ga još uvijek znali samo kao pjesnika. Tada smo se i upoznali. Hrvatski PEN centar, što ga je vodio Predrag Matvejević, na skupštini u Zagrebu primio je u svoje okrilje i zaštitu Popovića s grupom crnogorskih pisaca „indipendista“, i nekoliko pisaca iz Sarajeva koji smo bili pod žestokim udarima partijskih faktora u Udruženju književnika BiH, što je tema za neku drugu priliku. To su godine u kojima su se na jugoslavenskom režimskom i ideološkom monolitu bile počele ukazivati sve jače i dublje pukotine, što je, pak, bilo praćeno i pojačanom nervozom zakletih branitelja sistema i njegove represivne prirode. Sve se to na poseban način manifestiralo među piscima i intelektualcima.

Popović piše kako se u njemu javio refleks intelektualno-etičke pobune kada se „sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka (...) susrio s grubim, arogantnim negiranjem crnogorske kulturne i nacionalne individualnosti“ prvenstveno u krugovima „beogradskih intelektualaca, koji su slovili kao antikomunistički demokrati“, i koji su „s izvjesnim prezirom i nipodaštavanjem  govorili su o ᾿crnogorskom separatizmu᾿, i opravdanosti  aneksije Crne Gore Srbiji 1918. godine“, a skoro svi beogradski kulturni autoriteti „od Dobrice Ćosića do Radomira Konstantinovića – bili su jedinstveni u mišljenju da relevantni pisci, tradicionalni i savremeni, koji su ponikli u Crnoj Gori, pripadaju srpskom kulturnom korpusu“. Ta ga je arogancija, veli, „podstakla upravo zbog crnogorske sudbine nakon 1918. godine, da se pozabavi[m] izučavanjem borbe za slobodu i nezavisnost malih naroda: irskih nacionalista, kao i ustancima anarhista u Ukrajini i Kataloniji, poslije Oktobarske revolucije i u vrijeme Španskog građanskog rata. U nacionalnoj biblioteci  na Cetinju, tragao sam i za tekstovima i knjigama o nasilnom prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, izučavajući uporedo političku filozofiju, politikologiju, kulturološke teorije  nacije“.

Slijedom tih izučavanja pred Popovićevim očima otkriva se cijela jedna „tajna istorija“ Crne Gore u dvadesetom stoljeću. Približava se „grupi od desetak usamljenih profesora i pisaca s Cetinja i Podgorice, koje su u oficijelnim partijskim krugovima, kao i u antikomunističkim, smatrali za sektu zanesenjaka. Jer, njihovo tumačenje crnogorske nacije odudaralo je od oficijelnog partijskog stava, koji je bio kompromisan u odnosu na velikosrpsko tumačenje o ᾿izmišljenoj naciji᾿“.

Također, pred očima budućega romansijera otkriva se i obiteljski dio iste te tajne istorije: „da je moj đed Boško Petrov –  koji je mog oca, tridesetih godina prošlog vijeka,  ilegalno, bez znanja svoje žene, koja nije htjela da se vrati u zavičaj, donio iz Argentine u Crnu Goru – u stvari bio politički emigrant, a ne pečalbar, kao njegov drugi brat. Boško je 1919. godine  pobjegao iz cetinjskog zatvora Bogdanov kraj, poslije propasti Božićnog ustanka, i preko Italije, nakon potpisivanja Rapalskog sporazuma između Italije i Kraljevine SHS, i raspuštanja logora crnogorskih emigranata u Gaeti i Formiji, faktički bio protjeran, i sa svojim bratstvenikom, Krstom Zrnovim Popovićem, vođom Božićnog ustanka, stanio se u Buenos Aires.“

Važno je navesti sve ove uvide u unutarnju biografiju Popovićeva djela, jer oni otkrivaju organičnu cjelovitost toga djela, gdje se između poezije, romana i političkoga eseja pružaju niti koje iznutra sve povezuju u koherentnu cjelinu jednoga izrazito individualiziranog autorskog svijeta, pri čemu, opet, svaki od tih različitih diskursa zadržava svoju „autonomiju“. 

Lovćenski feniks deveta je Popovićeva knjiga političkih eseja. Prethode joj knjige Mali narod i nacionalizam (1998), Crnogorsko pitanje (1999, 2000), Podijeljena nacija (2010), Njegoš i crnogorska nacija (2011), Njegoševo nasljeđe, drugo izdanje, Zbilje i prividi (2020), Što da se radi (2018), Litije u doba korone (2022), a sve zajedno predstavljaju zaokružen tematski ciklus koji bi se s mnogo jakih razloga mogao nazvati crnogorskim, ili još preciznije cetinjskim antibarbarusom. Naslovi eseja u Lovćenskom feniksu ujedno su i tačne indikacije problema kojima se autor bavi, kao i upute u vrednosni i idejni sistem na kojemu autorovo mišljenje počiva. Nakon autopoetičkoga Proslova, to su naslovi: Duhovni i ideološki korijeni savremenog hibridnog fašizma, Velikosrpski fašizam i crnogorsko pitanje, Politička suđenja, progon i demonizacija suverenista, Crnogorsko pitanje u međunarodnom  kontekstu, Temelji i kontroverze nacionalne ideologije, „Njegoševsko srpstvo“ i crnogorska nacija, Čojstvo i junaštvo sa dukljanstvom i antifašizmom, Izazovi i zablude suverenističke politike, Nove nužde rađu nove sile, Lovćenski feniks.

Lovćenski feniks na neki je način i najosobnija Popovićeva politička knjiga, jer donosi živo ispripovijedan autobiografski i autopoetički materijal, te finale (po kojemu je knjiga i nazvana), u kojemu se esejistički diskurs na kraju gotovo neprimjetno preobražava u profetsko-pjesnički ponesen govor. 

Malo je tko, ako je itko, u naše doba tako riješeno, gotovo sudbinski vezao svoj intelektualni i književni put, svoj životni izbor, sa sudbinom svoje zemlje, kao što to čini Milorad Popović sa Crnom Gorom. Lovćenski feniks je u tom pogledu snažno i jasno artikuliran intelektualno-etički i književni dokument. Ali u tome ima jedan moment čija se važnost i vrijednost ne može dovoljno naglasiti. Popovićevu argumentu za Crnu Goru - tu „slamku među vihorove“ koja je sva samo od jezika i stiha i sna, a u isti mah velika historijska činjenica, danas ponovo jedanput s neizvjesnom političkom i identitetnom sudbinom  - jest  dakle tom argumentu izvor u emocionalnom odnosu (početnom „romantičarskom zanosu“ kako ga sam autor naziva). Ali on svoj argument promišlja i utemeljuje na produbljenom i široko zasnovanom studiju „slučaja“ Crne Gore kroz ustrajan rad, stjecanje svih relevantnih znanja i dugotrajno zrenje, svjestan pogubnih zamki nekritičnosti, nereflektiranosti, provincijalizma, zadrtoga nacionalizma i plitkoga patriotizma (usput rečeno: tipičnoga za sve mâlē ili malo manje màle države eksjugoslavenske i narode u njima).

Facit: lovćenski feniks lijepa je i uznosita pjesnička figura. A kakvom će sudbinom slijepa satrapkinja-historija darivati ili udariti Crnu Goru i crnogorstvo u njoj, kao jednu od najčudesnijih antropoloških formacija duge balkansko-mediteranske povijesti, ne možemo znati. Ali već sada pouzdano svjedočimo, da je ta formacija i znalački i proživljeno osvijetljena i rekreirana, te trajno pohranjena u Lovćenskom feniksu i drugim Popovićevim knjigama.