Ivan Lovrenović

Nagrada kojom se čini čast mojoj knjizi “Trojica za Kartal”, to jest njezinom prijevodu na njemački jezik (prevoditeljica: Brigitte Döbert, naslov izdanja: “Das verrückte Herz”, izdavač: Suhrkamp) dodjeljuje se svake godine, pri otvorenju Lajpciškoga sajma knjiga. Dobitnik je tim povodom zamoljen priložiti govor na slobodnu temu, koji će biti preveden na njemački.

Nagrada je utemeljena 1994. godine, otkako se dodjeljivala u dvije kategorije. Glavnom nagradom biva čašćen pisac, za knjigu objavljenu na njemačkom jeziku u protekle dvije godine. Počasna nagrada dodjeljuje se prevoditelju, izdavaču, knjižaru, kulturno-književnom aktivistu, osobi koja je svojim širim djelovanjem kroz književnost pridonijela europskom razumijevanju. Tako je bilo do 2005, otkako postoji samo jedna nagrada.

Puni naziv nagrade je “Leipziger Buchpreis zur Europäischen Verständigung”. Prvi dobitnik bio je jedan od klasika europske nonfikcionalne književnosti dvadesetog stoljeća, Poljak Ryszard Kapuściński. Nakon njega nagrađivani su – biram imena čije naslove nalazim po istaknutim mjestima na policama vlastite kućne biblioteke – Péter Nádas, Imre Kertész, Svetlana Aleksijevič, Eric J. Hobsbawm, Claudio Magris, Hugo Claus, Jurij Andruhovič, Gerd Koenen, Geert Mak, György Dalos, Martin Pollack, Ian Kershaw, Timothy Snyder, Mircea Cărtărescu, Mathias Énard, Karl-Markus Gauß i Marija Stepanova. Naročito mjesto u tom nizu nalaze pisci iz moje kulture, mog jezika i mog najintimnijeg svijeta: Aleksandar Tišma, Bora Ćosić, Dževad Karahasan i Slavenka Drakulić. Te na poseban, emotivno krajnje ekstraktan način, moj dragi Alhierd Bacharevič! Gdje god da živim, moje je srce osamljeno kao Bjelorusija!

Među dobitnicima počasne nagrade i moji su suputnici, žene i muškarci kojima se divim i često sam u njima gledao uzore: Ilma Rakusa, Barbara Antkowiak, Peter Urban, moj genijalni madžarski prevoditelj i izdavač Gábor Csordás, te moj prvi zagrebački urednik i izdavač, neusporedivi divlji mudrac Nenad Popović. Sjećam se kako je te 1999. Popović putovao u Leipzig, da uz glavnonagrađenog Hobsbawma prima nagradu. Hobsbawm, pa on je meni tada bio kao Herodot, Thomas Mann i Duke Ellington u istoj osobi, posve nestvarna pojava među piscima i povjesničarima, među ljudima općenito, a takav mi je, zapravo, i danas. Nitko od ljudi koje znam nije uz Hobsbawma mogao na istu pozornicu i pod isti reflektor stati osim Nenada Popovića. On je bio taj čitatelj koji je prepoznavao mjeru piščeve genijalnosti.

Eto, to je ukratko ta nagrada. Zahvalan sam, bezmjerno, svima koji su se u posljednja dvadesetčetiri sata obradovali, saznavši da je imenima dobitnika pridodano moje ime. Njihovo me radovanje čini ovdje prisutnim, te na neki način i živim. Hvala svima koji su mi na različite načine čestitali, ili će to tek učiniti. Nemam načina da vam uzvratim, bilo bi mi jezivo hladno da vas nemam!

Hvala Ambasadi Bosne i Hercegovine u Njemačkoj, hvala ambasadoru Damiru Arnautu, koji su na svojim društvenim mrežama odmah proširili vijest, i svijetu objavili da je nagrađen njihov pisac. Za mene ta gesta ima neprocjenjivu vrijednost, ali ne samo zato što nisam, kako se to u našim zavičajima kaže, repa bez korijena, i što mi doista dragost čini kada mi moji to priznaju, nego mi je važno i zato što sam uvjeren da pisci i njihova djela, da književnost nekog jezika općenito pripada onima koji je smatraju svojom. To je nešto što se ispostavlja za piščeva života i u vrijeme izlaska knjige. Sve poslije je uzurpacija, krađa, prisvajanje nečega što je tuđe.

Objavljen je i novčani iznos nagrade, ali ga ovdje ne želim navoditi. Ali želim nešto drugo reći: kao i uvijek što biva, kada dobijem neku međunarodnu nagradu, porez ću platiti Republici Hrvatskoj. Kako ni od jedne hrvatske institucije, Ministarstva kulture ili bilo kakvog i čijeg ureda za kulturu, za pisanje knjige “Trojica za Kartal” nisam dobio nikakvu stipendiju ili potporu, niti sam stipendiju ili potporu ikad dobio za pisanje ijednoga svog djela; dakle, kako ni u jedno moje djelo nije uložena ni kuna ni euro javnoga novca, koji je prikupljen porezima građana, i kako se meni nikada nije vratio ni euro od poreza koji plaćam na svoje nagrade i honorare zarađene u inozemstvu, slobodan sam konstatirati da ću i porez na lajpcišku nagradu platiti na ime disanja čistoga hrvatskog zraka. I to je, naravno, sasvim u redu. Ovo navodim samo radi onih koji vole lagati, konfabulirati, maštati o mojoj vezi s hrvatskom državnom riznicom, umjesto da pišu romane.

I na kraju ovo: “Trojica za Kartal” nagrađena je s tri za mene velike nagrade: Nagradom Fric, u Zagrebu, Književnom nagradom Andrićevih dana, u Travniku, i ovom u Leipzigu. Ono što je u svakoj od njih veliko, ne može se materijalnim ekvivalentima izraziti.