Ivan Lovrenović

NORDIJSKA JEDNOSTAVNOST

Ovdje sam naučio da je život jednostavan.
I da ga jednostavno treba živjeti.

Naučio sam, ovdje, da je sve jednostavno.
Sve što tražiš sve što nađeš.

Sve, čak i ono što ne tražiš. Koje može biti
tako teško, i lako, kao ništa.

Kao jedno lice za više uloga.
Kao tragedija koja sretno završi.

Naučio sam, ovdje, da treba pisati jednostavno.
Kratkim, jednostavnim rečenicama. Koje

ne kažu ništa drugo osim onoga što kažu.
Jednostavno, dakle. Onako kako živiš.

Onako kako koračaš, kako dišeš. Tako ćeš,
naučio sam, ovdje, postati bolji pisac.

Koji na sav glas pjeva: što jednostavnije
to bolje – kao jedna uloga za više lica

u komediji koja na vrijeme, dok još nije
kasno, dok se još smijemo, završi.

PREDGOVOR

Pokušavam napisati prikladan predgovor
mogućoj antologiji suvremenog nordijskog
pjesništva. Na kojoj odavno, gotovo trideset
godina radim. Time sam se možda najviše
i bavio u ovom svom novom životu.

Napišem: Sve.
Napišem: Ništa.
Napišem: Sve i ništa.
I: sve je ostalo.

Dakle: Sve i ništa, i sve je ostalo.
Ili: Sve je ostalo ništa.

Što god radio ne mogu a da se ne razdijelim
na vrijeme kad smo, tobože zabranjeni,
neslobodni, tobože krišom pisali na slobodne
teme, i na vrijeme kad, nezabranjeni i
slobodni, ne pišemo ništa, ništa
vrijedno spomena.

Nije to nimalo lak posao.

Svaki put kad nešto napišem, pomislim
da sam sav upravo u tome. U tim tobože
zabranjenim, prognanim riječima
koje stalno zazivam.

Koje me, nezabranjena i slobodna, slobodno
prognana, pišu tim predgovorom mogućoj
antologiji suvremenog nordijskog pjesništva.
U kojoj na jednom mjestu stoji:

Da bio bi slobodan, ali stvarno slobodan,
moraš svaki dan raditi, ali stvarno raditi,
i stvarno svaki dan jer

jedino tako sloboda postaje čista poezija,
postaje oslobođen jezik, umijeće slobodna
pisanja.

Ili su to ipak moje riječi? Koje mi samo
kažu da još uvijek ne znam što mi je činiti,
da ne činim ispravno i da mi, takvome,
nimalo nije vjerovati.